Posle 30 godina neprekidnih pritisaka, ucjena i prevara, dočekali smo početak zaokreta Amerike prema Srbima i Republici Srpskoj. To samo po sebi nije mala stvar. Ne možemo, međutim, da spavamo na lovorikama, jer je Imperija već krenula da uzvraća udarac.
Preduslov za promjene bio je povratak Donalda Trampa u Bijelu kuću i spoznaja njegovih saradnika da oni i Srbi imaju zajedničke neprijatelje: demokrate i američku „duboku državu“. To se, hvala Bogu, desilo zbog neumornih diplomatskih napora rukovodstva RS, na čemu mu treba odati priznanje.
Ovdje nije riječ samo o ukidanju sankcija Miloradu Dodiku i njegovoj porodici, kako govore zli jezici, već i o skidanju sa crne liste Republike Srpske uopšte, uključujući i ljude koje je ohola Imperija kaznila jer su ispunjavali svoje ustavne obaveze, ili se usudili da proslave svoju slavu i praznik mimo odobrenja zapadnih namjesnika.
Prvi nagovještaj promjene kursa SAD došao je, da se podsjetimo, još na proljeće kada je Tramp objavio na konferenciji u Rijadu da je era diktata i „izgradnje nacija“ gotova i da će se Amerika truditi da dobronamjerno sarađuje sa svima, poštujući volju naroda. Tu opštu poruku je onda narodima BiH ponovio i podsekretar Stejt Departmenta Kristofer Landau u Dejtonu.
Američki predstavnik u UN je krajem oktobra u Savjetu bezbjednosti citirao upravo ovu novu politiku kako bi obrazložio ukidanje sankcija Srpskoj. Pritom SAD ni jednom riječju nisu podržale samozvanog namjesnika Kristijana Šmita, kao da on i ne postoji. Stav SAD bio je daleko bliži ruskom, a drastično je odudarao od dogovorenih teza Velike Britanije, Francuske i još nekoliko NATO zemalja.
Konačni dokaz Trampovog zaokreta došao je početkom decembra u Strategiji nacionalne bezbjednosti SAD, u kojoj se ne pominje Rusija kao protivnik ili neprijatelj, a za prioritet u Evropi se proglašava podrška političarima koji od uzurpacija iz Brisela brane suverenitet, nacionalni identitet i tradiciju. Sve su ovo stvari koje su prošle godine bile nezamislive, a mnogi su ih smatrali za toliko malo vjerovatne da i dalje ne vjeruju svojim očima.
Novu nadu u potpuni preokret situacije remeti nekoliko stvari. Prvo, sve gori odnos Vašingtona i Beograda, oličen u odluci da se sprovedu Bajdenove sankcije NIS-u. Iz ko zna kog razloga, Srbija nije uspjela da iskoristi diplomatski proboj Srpske u odnosima sa Amerikom. Srećom, taj prostor nije zatvoren i najvjerovatnije će moći da se iskoristi u budućnosti, ako Bog da sreće i pameti.
Drugi problem je što Tramp nije sasvim porazio „globalističku Američku imperiju“ kod kuće, već je dozvolio da se demokrate oporave od šoka izbornog poraza i preko aparata duboke države uspore i ospore njegove reforme. Jedan od tih „uzvratnih udara“ imperije je i tzv. „Zakon o demokratiji i prosperitetu Zapadnog Balkana“ (ovde), koji pokušava da raniju američku politiku ukleše u kamenu i onemogući Trampu da je promijeni.
Zakon nije imao gotovo nikakve šanse da prođe samostalno, jer mu je jedan od predlagača Danijel Goldman, demokrata iz Njujorka poznat po tome što je u prošlom Trampovom mandatu bio jedan od njegovih dželata, u postupku opoziva oko Ukrajine. Međutim, lukavi globalisti su zato prokrijumčarili ovaj tekst u 3.000 stranica Akta o odobravanju sredstava za odbranu (NDAA), koji je morao da bude usvojen prije praznika – a lakomisleni republikanci, kojih nažalost ima previše, nisu našli za shodno da ga odbace.
Srbija nije uspjela da iskoristi diplomatski proboj Srpske u odnosima sa Amerikom
Sam zakon je spisak prioriteta globalista, od „ruskog malignog uticaja“ i navodne potrebe za borbom protiv „dezinformacija“, do „podrške demokratiji i nezavisnim medijima“. Od Srbije se traži „sveobuhvatan konačni sporazum zasnovan na međusobnom priznanju“ sa lažnom državom Kosovom. S druge strane, BiH se u tom dokumentu spominje samo kao opšte mjesto, a Srpska nikako – tako da je Trampov manevarski prostor s te strane neograničen.
Sve ovo se, dabome, direktno kosi sa svim elementima nove strategije nacionalne bezbjednosti i nije jasno kako u toj protivrječnosti može da opstane. To je, međutim, pitanje borbe za prevlast u Vašingtonu, na koju Srbi nemaju prevelik uticaj.
Treći remetilački faktor u balkanskoj jednačini je Brisel, odnosno činjenica da se sjedište globalističkog establišmenta privremeno izmjestilo u EU. Vodeće demokrate, od Klintonovih do Baraka Obame, već mjesecima putuju od Londona do Berlina i nazad, lobirajući da EU preuzme sprovođenje njihove imperijalne politike kad Tramp već neće. Briselska birokratija je na riječima više nego voljna, ali joj u praksi manjka mašte, novca i sile da bi to i ostvarila. Zasad je njihov jedini domet očuvanje Građanina Šmita u bijeloj kuli kraj Miljacke.
Sve to znači da nam u 2026. predstoji još mnogo posla. Ali, po prvi put za ovih 30 godina od dejtonskog potpisa, ta se borba ne čini beskonačnom i beznadežnom. Da je malo – nije.
Naslov, lektura i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: Sve o Srpskoj
Naslovna fotografija: The White House
BONUS VIDEO:
