Vučić je na evropskom putu, a Dodik na američkom? Da je prvi evroentuzijasta, on to i sam često ističe, pa je opštepoznato. Poslije dila sa Trampom i „povlačenja sa funkcije za skidanje sankcija“ za Dodika se podrazumijeva da je na američkom putu. Da li to znači da se putevi Srbije i Srpske razilaze?
Trampov poverljivi diplomatski specijalac Grenel, koji važi za našeg „dobrog svjetskog policajca“, pozvao je onomad Vučića da se prestroji sa evropskog na američki kolosijek. Ne prijeti (Grenland), ne kidnapuje (Maduro), nego sugeriše, vrbuje …
Makron, koji u alternaciji sa Mercom i Starmerom, nastupa kao predstavnik nesložne EU, onomad u Davosu ogorčeno konstatuje da „u današnjoj politici više ne važe nikakva pravila“ Dobro jutro, Kolumbo! Najprije su prestali, i njegovom ličnom zalugom, da važe zakoni i zamijenjeni su pravilima, a sada je proces logično otišao još dalje. Trebalo je da pita Srbe koji su bolno iskusili „međunarodno pravo“ povodom Dejtona i Rezolucije 1244.
Mnogi važni Evropljani su u Davosu izostali. U dilemi da li da se pridruže nemoćnoj evropskoj solidarnosti i fasuju američke kaznene mjere, ili da se na vrijeme priklone jačem, mnogi su izabrali da se prićute. Predsjednik Srbije iskoristio je višednevni boravak za bilateralne sastanke sa Orbanom, Babišem, Plenkovićem, Martom Kos…
Mjesec i po dana povezanih neradnih dana povodom novogoodišnjih praznika (Dan Republike, Srpska nova godina, velike slave) rukovodstvo Srpske je iskoristio da na miru poništi pa obnovi premijerski mandat Savi Miniću, a ovaj da rekonstruiše vladu, da bi iz Sarajeva prestali da zakeraju da mandat nije mogao da mu povjeri već bivši predsjednik Dodik, nego aktuelna v.d. predsjednica Ana Trišić Babić.
Doba nacija
Dodika dočekuju na najvišem nivou u Izraelu, ima poziv za Molitveni doručak kod predsjednika SAD, u međuvremenu će u Peštu, a inostrani program skraćuje zbog ponovljenih izbora u Laktašima, Doboju i Zvorniku. Opozicija i dalje jaše na tezi: „Krije da je nešto pride obećao Trampu na štetu Srpske!“
A šta je to Dodik mogao da obeća Trampu? Da neće ući u EU i NATO jer je Tramp oboje zanemario? Da će kao Putinov prijatelj posredovati u Kremlju? Da se neće uključiti u nuklearni program Irana? Da će nastaviti da podržava Izrael? Da će se boriti protiv islamskog terorizma? Da će mu ustupiti bušotine nafte i gasa, kojih nema?
Dodik trijumfalno ponavlja svoje konačne ciljeve, od kojih, kaže, nema odustajanja: samoopredjeljenje naroda, samostalnost Srpske, mirni razlaz
A šta ako je Tramp još nešto obećao Dodiku što nije za javnost? Recimo, da će mu poslati američke advokate koje Sena Uzunović neće moći da ignoriše kao domaće, da pokrenu reviziju procesa, ili da animira strance u Ustavnom sudu BiH da se pišmane.
Timoti Les je svojevremeno izjavio da je Srpska, tokom Trampove prve četiri godine, propustila šansu da se osamostali, ali da će se prilika ponoviti. Pokazao se vidovit: Tramp se vratio, i sa većinom u Kongresu zaigrao punim kapacitetom šefa supersile, ukinuo sankcije svom starom fanu Dodiku. U tome su sjajno nadigrali Brisel, koji je stajao iza agresivnih nasrtaja Šmita na Srpsku i njenog lidera. Dodik se povukao sa mjesta predsjednika, a zadržao svu moć kao lider vladajuće stranke, odnosno koalcije.
Tramp je pokazao Mercu, Makronu, Starmeru, Ursuli i Kaji, kao i njihovim eksponentima na bosanskom terenu da se sa Dodikom može dogovoriti, bez progona i potjernica. Orban, koji je šampion razumijevanja globalnog prestrojavanja, kaže: „Došlo je doba bilateralnih sporazuma, ličnih odnosa, interesa i moći, doba nacija“.
Što se tiče ličnih odnosa, on sam je istjerao Soroša iz zajedničke domovine, perjanicu duboke države koja je rušila Trampa. Dodik je navijao za Trampa kada niko nije i animirao srpsku dijasporu da mu da glasove. Tramp se Putinu javno divio još u kampanji za prve izbore i tvrdio da će s njim sve dogovoriti, a što je inspirisalo optužbu da je ruski agent.
Šta god mislili o Trampovoj kaubojštini, on je ogolio licemjerje meke moći globalista, skupu i suvišnu soroševštinu, koja mrežom NVO, međunarodnih organizacija, anahrone diplomatije i drugim izmotavanjima kamuflira banalnu činjenicu da jači tlači. Ako te već tretiraju kao malog i nejakog, ne moraju da te još prave budalom.
Tramp ukida ambasade, izlazi iz međunarodnih organizacija, zavrće slavine NVO sektoru, što su SAD uglavnom i finansirale. Nije izvršio invaziju Venecuele, neće ni Grenlanda, iako je bio zaprijetio. Ako vlast u Kopenhagenu i autonomija ledene pustinje neće Grenland da prodaju, SAD će isto toliko investirati i pretvoriti ga u svjetski zimski centar tako da će ga lokalno stanovništvo zapušteno od metropole, slaviti kao oslobodioca. Na kraju, biće besplatno preuzimanje preko NATO-a u interesu bezbjednosti i SAD i EU.
Ciljevi Srpske
Dodik sada trijumfalno ponavlja svoje konačne ciljeve, od kojih, kaže, nema odustajanja: samoopredjeljenje naroda, samostalnost Srpske, mirni razlaz, i poziva predstavnike druga dva naroda na dijalog.
Landau je istakao da će SAD sarađivati u ravnopravnim dogovorima tri strane u BiH, pod uslovom da rješenja budu realna, konkretna, pragmatična i jasna. Iz čega se da zaključiti da SAD neće participirati u pričama o „1000 godina istorije Bosne, o toleranciji i komšijskoj ljubavi, inkarnaciji evropskih vrijednosti, kako to vole da konstruišu Evropljani i čaršijaneri, spram opore činjenice da za 30 godina nema ništa od toga.
Tramp voli brza i jednostavna rješenja, i ne dođe li do konsenzusa, biće razlaz. Možda ga i bošnjačke mase rado prihvate po onome sarajevskom grafitu: „Potpiši Alija, nek je naša pa makar ko avlija!“
Srpska jeste krenula američkim putem, ali to je i ruski put, ne samo u Ukrajini
Srpska jeste krenula američkim putem, ali to je i ruski put, ne samo u Ukrajini. Dogovor Putina i Trampa u Enkoridžu obojica su ocjenila kao kapitalan, ali nisu rekli po čemu. Očekivao se neki konkretan pomak ka razgraničenju u Ukrajini, a izgleda da je to bila neka mini Jalta, u čijoj višoj fazi će, naravno, učestvovati i Si, na kojoj će biti definisan znatno širi okvir.
Tramp se samoograničava na zapadnu hemisferu i utvrđuje se u njoj da ne bi upao u zamku prenapregnutosti imperije u koju je bio duboko zagazio Bajden („I 21 vijek biće američki!“), a Putin je odobrio Dodikov dil, blago reagovao na Venecuelu, za Grenland kaže da se „Rusije uopšte ne tiče“. Bezmalo „baš lijepo“, jer će evropski dio NATO-a, ako uopšte postoji bez SAD, biti razapet između Ukrajine i Danske. Tramp je uzvratio: „Putin je moj prijatelj! On želi mir!“
Uzgred kako u kontraudar koji najavljuju Evropljani uvući Rutea, jer NATO-om kao i uvijek operativno komanduje američki general koji je pretpotčinjen komandantu armije SAD, pa ispada da bi na Grenladu morao da se tuče sa svojima. Da i nema te besmislice, odluke u NATO-u donose konsenzusom svih članica, a među njima u vojnoj i civilnoj komandi sjede i predstavnici Mađarske, Slovačke, Češke i potencijalno još nekih zemalja koje ne bi da im momci ginu na Grenlandu protiv američke supersile, kao ni protiv ruske u Ukrajini.
Evropski patriotizam nema radnu temperaturu. Kakogod, ni poslije Trampa neće biti drugačije. I pored toga što je oštro kritikovao EU jer Srbiji nepravedno još jednom nije otvorila klaster, te odbio da dođe na sastanak u Brisel, Vučić kaže da ne odustaje od evropskog puta. Ima osnova za tu upornost: Srbija nije ni u Evroaziji ni na dalekom Zapadu, nego u Evropi.
Veliko vrijeme i energija su potrošene na tom putu, a ekonomija vezana za investicije, tržište, robe i usluge tih zemalja. Najzad, na Balkanu je još uvijek bolje biti u EU nego van nje. Iz Davosa je 22. januara poslao poruku: „Znam da će se većina građana pogrešno iracionalno radovati Trampovi rečima, ali stanje u svetu se usložnjava“.
Po svemu sudeći, EU nema veliku budućnost. Ni RS nije odustala od EU, ali glavne tačke oslonca su joj na osovini Moskva–Vašington, što djeluje kao perspektivnije. Slika bi bila nepotpuna ako ne kažemo da Tramp nije promijenio politiku SAD prema KiM, a Grenel zaboravlja na Bondstil. Najzad, KiM isto boli i prekodrinske i Srbe u matici“.
Istorijski pak SAD su bile saveznik, a Njemačka neprijatelj. Ipak, ako Srpsku i Srbiju, dvije zemlje jednog naroda, posmatramo kao cjelinu, mogli bismo reći da, uključiv Kinu, koja ima velike investicije u Srbiji i političku naklonost prema obje obale Drine, jedinstveni srpski narod ima sve najjače spoljne oslonce (Rusija, SAD, Kina) u svijetu neizvjesnosti. Mogu li ostati bez ijednog, ili je to neizbježan rizik vojne neutralnosti u fazi razgraničenja bezbjednosno-političkih hemisfera? Ne damo KiM i RS, nećemo sankcije Rusiji, EU nas neće, ODKB je u povoju, a Kisindžer veli: „Sa SAD je isto prijatelj ili neprijatelj“.
Naslov, lektura i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: Sve o Srpskoj
Naslovna fotografija: Kabinet predsjednika Republike Srpske/Borislav Zdrinja
BONUS VIDEO:
