Odlazak u večnost legende svetske diplomatije – stogodišnjaka Henrija Kisindžera (1923-2023) – izazvao je poplavu reagovanja i komentara u celom svetu. Drugačije nije ni moglo biti, jer su njegova ličnost i delovanje obeležili toliko značajnih događaja i procesa u međunarodnim odnosima da ih je bez njega nemoguće zamisliti i razumeti. A možda ih ne bi ni bilo ili bi se, možda, zbili i odvijali na potpuno drugačiji način od onog koji je istorija zabeležila. Kisindžerova istaknuta uloga, po ko zna koji put, otvara nikad zatvorenu raspravu – filozofsku, istoriografsku i politikološku – o ulozi ličnosti u istoriji.
Naravno, s obzirom na to čime se sve bavio, kao i to da je uvek predano, onako kako je mislio da je, i trenutno i trajno, najcelishodnije služio spoljnopolitičkim interesima svoje države – supersile SAD, razumljivo ja da su ocene bilansa njegovog dela protivrečne, u zavisnosti od toga čemu se u prosuđivanju daje prednost i ko ga prosejava kroz sito svojih uverenja i interesa. Ni to drugačije ne bi moglo biti. Nemac, Jevrejin i Amerikanac – kakav koktel, pogotovo kad su u njemu organski spojeni prodorna inteligencija, raskošna erudicija, neumorna trudoljubivost i spremnost na sportski pristup životu, kao stalnom nadigravanju po određenim pravilima, ali i spremnošću na sopstveni, ali i protivnikov „korisni faul”.
Nije šire poznato da je taj dežmekasti intelektualac sa naočarama od mladosti gajio strast prema fudbalu, a na Čuburi su se ljudi ranije delili na one koji su igrali „na male goliće” i na one koji „nikada nisu šutnuli loptu”, uz odlučujuće vrednosno preimućstvo za one prve. Kisindžerovi diplomatski „driblinzi” uvek su – uz strategijsku dalekovidost i uz pomnu taktičku razradu svake akcije – nosili i pečat njegove originalnosti i lucidnosti. Gotovo nepogrešivo je sagledavao teren oko sebe, ali po pravilu, gledao dalje od drugih. Kad bi ipak promašio, već je imao spreman ili bi hitro osmislio „plan B”, učinivši da izgleda kao ideja koju je od početka zastupao.
Kad se osvrnemo na preovlađujući način vođenja američke politike u posthladnoratovskom razdoblju, odnosno tokom poslednje decenije prošlog i prve dve ovog veka, ujedno i trećeg milenijuma – perioda koji je za nas bio, i još uvek je sudbonosno buran i težak – suočeni sa ratom u Ukrajini, koji nikako nije samo to, pred krvavom tragedijom Gaze… Kako ne zaključiti da bi i Americi i svetu bio potreban jedan novi Kisindžer, kao i da ga donosioci odluka u Vašingtonu još odavno nisu slušali?
Odnos sa Putinom
Bez obzira na to kakvo mišljenje imaju o bivšem državnom sekretaru SAD i velikom magu najosetljivijih tajnih diplomatskih misija, među poštovaocima i kritičarima Henrija Kisindžera vlada nepodeljeno mišljenje da su glavne odlike njegovog pristupa politici i diplomatiji bili hladna realističnost i neemocionalni pragmatizam, s tim što ih ovi drugi izjednačavaju sa amoralnošću. Neki ga smatraju jednim od šest najkontroverznijih dobitnika Nobelove nagrade (1973, za doprinos postizanju primirja u Vijetnamskom ratu), optužuju ga za sramne igre u Latinskoj Americi, za povezanost sa obaranjem čileanskog levičarskog predsednika Aljendea i „razumevanje” za nedela vojnog režima u Argentini. Ima i onih za koje je on, ni manje ni više, nego ratni zločinac.
Sporenja o „fenomenu Kisindžer” će svakako i dalje trajati, analiziraće se njegovi razni aspekti, otkrivati novi dokumenti, podaci i svedočanstva, umnožavati memoarska građa, pisati senzacionalistički članci, ali i ozbiljne studije i disertacije. U sadašnjoj prilici, neposredno po njegovom preseljenju u istoriju, namera ovih spontano ispisanih redova je skromna. Njima bih da ukažem na jedno Kisindžerovo saznajno postignuće, čiji se potencijalni značaj sve ubedljivije sagledava kako se američko-ruski odnosi svakim danom dublje survavaju u provaliju, a rat u Ukrajini metastazira i kontaminira ukupne međunarodne odnose, usled neshvatanja – na američkoj strani – onoga što je o novoj ruskoj globalnoj strategiji i državnoj politici na vreme razumeo čovek koji je svojevremeno uspeo da pronikne i u mehanizam funkcionisanja kineske konfučijanske logike.
Na tome, ali i na ukupnoj mudrosti i vrhunskoj diplomatskoj umešnosti, priznanje mu je odao i Jevgenij Primakov (1929-2015), jedini čovek koji mu je na ruskoj strani bio ravan, a na svoj način i sličan. Prozorljivi geopolitički mislilac, ugledni naučnik, iskusni obaveštajac i sjajan diplomata. Uslovljen svojstvima sistema u strukturi kojeg je delovao bio je manje pod svetlošću medijskih reflektora, ali su odavno svima koji se razumeju u ruske stvari njegova izuzetna pozicija i uticajnost bili jasni.
Svoj pogled na put kojim je Rusija krenula od trenutka kad je njome počeo da upravlja Vladimir Vladimirovič Putin, Kisindžer je možda najsažetije saopštio u knjizi Da li je Americi potrebna spoljna politika? (2001). Na osnovu utiska koji je na njega ostavilo držanje „prvog lidera istinski postkomunističke Rusije” i ocene da mu je namera da „istorijsku rusku politiku prilagodi novim međunarodnim realnostima”, Kisindžer je napomenuo da su karijere Mihaila Gorbačova i Borisa Jeljcina tekle u borbama na život i smrt za položaje u Politbirou. Smatrali su da je SSSR super sila ravna Americi i da su teškoće sa kojima se njihova država (ali ne i sistem) suočava ipak prolaznog karaktera, kao i da će se posle izvesnog vremena sve vratiti na svoje mesto.
Sa Putinom je sasvim drugačiji slučaj, zaključuje Kisindžer. Njegovo službovanje u KGB primoravalo ga je da pomno prati i analizira međunarodnu situaciju, dok ga je funkcija zamenika gradonačelnika Petrograda suočila sa izazovima rekonstrukcije postsovjetskog društva u raznim oblastima. I on je, poput svojih prethodnika, svakako želeo da obnovi moć Rusije, ali je – za razliku od njih – razumeo da je reč o dugom putovanju trasom koja se mora razlikovati od magistrale imperijalističkog nastupanja u prošlosti.
Ako Putin ima nekog prethodnika u ruskoj istoriji – onda bi to, za Kisindžera, bio knez Aleksandar Gorčakov (1798-1883) koji je dve i po decenije vodio spoljnu politiku carstva i obnovio njegovu snagu posle teškog poraza u Krimskom ratu (1856). Čuvena je ostala njegova rečenica upućena kritičarima ruskog namrgođenog izolacionizma: „Rusija se na ljuti. Ona prikuplja snagu”. U trijumfalnom zanosu posle pada komunizma i raspada SSSR, Amerika – a i Zapad uopšte – prestali su proučavati rusku istoriju. Nije to bilo ni prvi, a ni poslednji put. Kisindžer, koji je bio i učeni istoričar, shvatio je da je Putinov prioritet ekonomski oporavak države – kako bi ponovo zadobila status velike sile – kao i da je on na tom putu otvoren za saradnju sa SAD, ali i da neće prezati od obezbeđivanja protivteže Americi kroz saradnju sa Kinom i, ako to bude moguće – sa Evropom, uz posebnu osetljivost za širenje NATO pakta ka Baltiku.
Ako se izuzme početna Bušova sklonost za istinski „detant” sa Rusijom, čemu su doprinosile i njegove lične simpatije prema ruskom kolegi, kreatori potonje američke spoljne politike učinili su sve što je bilo potrebno da Putina uvere u nespremnost Vašingtona da se prema Moskvi ponaša principijelno i iskreno, bar onoliko koliko to bilateralni odnosi između dve supersila mogu da podnesu. Zaključujući svoju analizu moguće budućnosti američko-ruskih odnosa u novoj (Putinovoj) eri, Kisindžer je pre više od dve decenije utvrdio pet glavnih izazova, odnosno načela, kojih bi se valjalo pridržavati. Kao prvi princip istakao je nužnost da se odnosi sa psihološkog premeste na politički nivo, a da ciljevi i programi moraju biti konkretni. Nijedna od njegovih pet tačaka nije ostvarena.
Odnos sa Primakovim
Niko od donosilaca odluka u Vašingtonu mudrom i iskusnom geopolitičkom misliocu i diplomatskom bardu nije osporavao autoritet – ali ga nije ni slušao, čak ni onda kad bi ga konsultovao. Putin se i u tom pogledu pokazao pametnijim i povremeno se sastajao sa Kisindžerom, javno ističući njegove zasluge i vrline. Njihovi razgovori nikada nisu bili samo protokolarni, a poznanstvo je začeto još dok je ruski lider bio zamenik gradonačelnika Petrograda. Prilikom jednog od ovakvih susreta, upravo u Sankt Paterburgu 2012, prisutan je, svakako ne slučajno, pored Putina i Kisindžra, bio samo Jevgenij Primakov.
Zanimljiva je i indikativna jedna neformalna opaska koju je tada u ćaskanju sa novinarima, posle susreta, izrekao bivši ruski premijer i ministar inostranih dela: „Čini mi se da je Henri Kisindžer čovek sa kojim bih na obostrano zadovoljstvo, odnosno podnošljivo nezadovoljstvo, mogao da rešim svaki diplomatski problem, a da se pri tome ni on ni ja ne ogrešimo o interese svojih zemalja”. Bilo je, kasnije, nekih sumnji u autentičnost ovih reči, ali ih je, bez demanta, prenelo više sredstava informisanja.
Primakov je dugo pratio Kisindžerovo delovanje na međunarodnoj sceni i znao je šta govori. Uostalom, on je u par navrata isticao njegovu ključnu ulogu, ne samo u rešavanju složenih međunarodnih problema, već i u usmeravanju toka događaja i upravljanju kriznim situacijama. Primera radi, u prikazu spleta okolnosti u vezi sa arapsko-izraelskim (tzv. Jomkipurskim ratom iz 1973), Primakov, naučnik arabista i izvanredan poznavalac bliskoistočkih prilika iz prve ruke, u knjizi Bliski istok na sceni i iza kulisa (2006), Kisindžera, koji je tada suvereno osmišljavao i sprovodio američku bliskoistočnu politiku, naziva „blistavim analitičarem” i razložno izražava sumnju u tvrdnju iznetu u njegovim memoarima – da niko u Vašingtonu nije blagovremeno prozreo namere sa kojima je egipatski predsednik Sadat krenuo u rat.
Zapravo, Primakov veruje da je upravo Henri Kisindžer, posredno i neposredno, naveo Sadata na ponašanje koje je odgovaralo američkim projekcijama regulisanja celine bliskoistočnog pitanja „korak po korak”, u suprotnosti sa uverenjem o odlučujućoj bici za oslobađanje okupiranih teritorija, koje je ovaj stvorio kod svog ratnog saveznika Hafeza al-Asada. Iznenađeni su bili i Izraelci i Asad, ali Kisindžer nije…
Lično sećanje
Nadam se da mi neće biti zamereno, ako ovde umetem i jedno današnje lično sećanje. Naime, ljut zbog toga što ga njegovi arapski prijatelji nisu unared obavestili o planu da napadnu Izrael, Tito je neposredno posle rata donekle zahladneo svoje odnose prema Asadu i, posebno, Sadatu. Nije mu se dopadalo to što su jugoslovenska sredstva iformisanja – onda kada je već svima u svetu bilo jasno da su sukob započeli Arapi – papagajski ponavljala egipatska i sirijska zvanična saopštenja o tome da je agresor bio Izrael. Kad je procenio da se dovoljno dugo durio, Tito je 1975. godine saveznog sekretara za inostrane poslove, Miloša Minića, poslao u svojevrsnu „misiju vraćanja poverenja”, odnosno u Damask i Kairo. Sticajem okolnosti, uz našeg tada najboljeg prevodioca za arapski jezik – pokojnog Trpka Želčevića – zapalo je da i ja, kao tumač za arapski jezik, budem deo delegacije na ovom višestruko zanimljivom putovanju.
Prilikom boravka u Kairu, delegaciji se neplanirano ukazala prilika za kratak susret sa Jevgenijem Primakovim, koji je nešto pre toga dobio prestižnu Naserovu nagradu. Inače, Primakov je, kao što je poznato, od 1962. do 1970. godine bio dopisnik i rukovodio kairskim predstavništvom Pravde, koja je, naravno, bila mnogo više od jedne novinske kuće. Imao je razgranate i čvrste veze u svim slojevima egipatske elite – kako novinarske tako i političke, a i one nevidljive. Među zvanicama koje su se te 1975. godine našle na prijemu bio je i jedan od njegovih dobrih znanaca – Muhamed Hasanein Hejkal (1923-2016), najmoćniji čovek medijske imperije Al-Ahram, Naserov intimus, sa neuporedivo manje uzajamnih afiniteta sa Sadatom. Hejkal je, pored ostalog, bio i autor veoma zanimljivog „unutrašnjeg istorijata” priprema za „Jomkipurski rat” i samoga rata, naslovljenog „Put do ramazana” (1975). Sećam se da je Hejkal, tobože u šali, rekao da je rat, koliko Sadatov toliko bio i Kisindžerov, na šta se Primakov, bez komentara, samo osmehnuo.
Premda su na političkoj i diplomatskoj sceni bili paralelno delatni otprilike u isto vreme, Kisindžeru i Primakovu nije bilo suđeno da neposredno intenzivnije sarađuju, sem van aktivnog diplomatskog procesa, kao priznati doajeni „umetnosti mogućeg”. U drugoj polovini prve decenije trećeg milenijuma bili su kopredsednici Rusko-američke grupe za javni dijalog „Pogled u budućnost”. Dakle, penzioneri o budućnosti… Poslednju sednicu ova Grupa je održala 2009. godine, neposredno pre susreta tadašnjeg ruskog predsednika Medvedeva i američkog Obame. Medvedev ih je tom prilikom primio, iskazao im visoko poštovanje i zahvalnost. Nema sumnje da su razgovori unutar ove jedinstvene počasne geruzije bez vlasti bili sadržajni, zanimljivi i, verovatno, potencijalno korisni za budućnost odnosa dveju supersila, a samim tim i celog sveta, ali…
Povodom Primakovljeve smrti 2015. godine, Kisindžer je izjavio: „Sviđao mi se Primakov. Znate, morali smo jedan prema drugom da se odnosimo s podozrenjem, a da istovremeno budemo jedan drugom korisni. Ponekad smo se slagali, ponekad ne. On je uvek bio oprezan. To je veoma ruski: takav odnos prisutan je kroz istoriju. Ali ono što je bilo neraskidivo povezano s Primakovim – to je njegova ogromna humanost. Tugujem za njim, kao za čovekom”. Kad osvedočeno pragmatičan diplomata kontrolisanih emocija progovori o humanosti, pa još Amerikanac o Rusu – onda to nije mala stvar. I za onoga ko je rekao, a i za onoga o kome je rečeno. Tempora passata! Danas na američkoj strani imamo Bajdena i Blinkena, dok stvari na ruskoj strani personalno, ipak, nešto bolje stoje.
Darko Tanasković je srpski islamolog, filolog orijentalista, univerzitetski profesor, književnik, prevodilac i bivši ambasador. Autor je nekoliko knjiga, preko 600 naučnih i stručnih radova, među kojima je i studija ,,Islam, dogma i život”. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor Novi Standard
Naslovna fotografija:
BONUS VIDEO:
