Pođimo od sledećeg truizma: politikom se bave najgori ljudi, dok se malobrojni čestiti klone javnih poslova. U osnovi ovog stereotipa počiva fenomen o kojem vredi razmisliti. Šta izaziva rascep između mišljenja i volje za delanjem?
Mladi Fridrih Niče, koji još uvek boravi u magnetnom polju Šopenhauerovog genija, razume Hamleta kao ličnost koja je sagledala „suštinu stvari, stekla saznanje” [1] posle čega joj je svako delanje postalo odvratno. „Svestan jednom sagledane istine, čovek sada svuda vidi samo stravičnost ili besmisao postojanja.” [2]
Nije teško zamisliti ličnost obuzetu duhom hamletizma kako piše turobnu lirsku poeziju ili slika uznemirujuće predstave na platnu, ali zamisliti istu tu ličnost kako se pentra po opštinskim i gradskim odborima ove ili one stranke, udvara se trenutnom šefu operacija sve do onog časa kada neprestana previranja ne iznedre potentijeg babuna čiju zadnjicu od tada valja svakodnevno zasipati poljupcima? To je već drveno gvožđe.
Umesto što se ljutite na časne ljude zbog toga što se ne odaju tako bednom zanimanju, okrenite svoj bes protiv sebe i sopstvenih očekivanja. Prigovarate: ako svi budu tako mislili, nitkovi će zauvek vladati nad boljima od sebe.
Nema nikakve opasnosti od toga da će „svi misliti”, štaviše, ostaje otvoreno pitanje da li iko ikada stvarno misli na način na koji je mislio jedan Hamlet. Pa čak i kad nekoga obuzme taj čudnovati poriv za mišljenjem, on se najpre grčevito i svim silama otima od tih misli koje su ga spopale i nastoji da potisne i zaboravi suštinsko saznanje koje ga je na trenutak pogodilo.
Zar niste primetili kako se pametni večito žale na svoju pamet? Zar ih niste čuli kako stalno zavide glupacima? Mora biti da ipak ima supstance u tom teatralnom prenemaganju. Između ostalog zato volimo dobro pozorište. Jer ono je ogledalo društva. [3]
Javni život ima karakter drame koja, kao i svaka drama, ima pisca, reditelja, glumce, scenografa, kostimografa itd. Razume se, za dobru dramu, pored svega navedenog, potrebna je i zainteresovana publika koja svojim talentom za glumu često nadmašuje profesionalce na sceni.
Odvijanje ljudske istorije, događanje ljudskog života ima, dakle, oblik drame. Uloge su podeljene. Jedan glumi oca nacije, a protiv njega ustaje borac protiv nepravde. Tu su i disidenti, lakeji, izdajnici, srebroljupci, častohlepni, zatim oni koji povlače konce iz senke. Tu je i armija statista koja samozadovoljno i bučno maršira pod ovim ili onim znamenjem.
Gde je u svemu tome mislilac? Njega retko kad istorija izvodi na scenu ali i onda kada to čini, dodeljuje mu ulogu autsajdera ili benevolentnog čudaka. Jedan takav čudak bio je Sokrat kojeg je njegova otadžbina, Atina, pogubila u skladu s tada važećim demokratskim procedurama.
Odbrana Sokratova
Čime se to ovaj filozof, po zanimanju kamenorezac, otac tri sina, pripadnik demosa, dakle obična sirotinja, toliko ogrešio o zajednicu da su njegovi sugrađani odlučili da ga ga pogube u sedamdesetoj godini života?
Zahvaljujući Platonu, njegovoj doživotnoj odanosti, neverovatnom pamćenju i književnom geniju, sačuvano je svedočanstvo o ovom čoveku, kao i o procesu koji je vođen protiv njega. Odbrana Sokratova, čiji je autor Platon, ostaje najteži prigovor na račun moralizma rulje i spis koji ujedno obelodanjuje temeljnu slabost demokratije kao državnog uređenja u kojem rulja upravlja zajednicom pomoću svojih demagoga.
Neprimetnu vladavinu anonimnog mnjenja ugrožava uvek lični napor mišljenja
Sokrat je, naravno, znao s kim ima posla. Optužnica po kojoj je on tobože bezbožnik koji kvari omladinu, a čiji su potpisnici gradske hulje Anit, Melet i Likon, bila je samo neposredan povod za obračun s filozofom i zato se on nije ni trudio da se odbrani od nje.
Prava tužba koja je zapravo Sokrata koštala glave bila je „odavno, već mnogo godina” [4] na snazi pre nego što je formalno pokrenut proces i ta tužba je imala formu klevete. Nisu njega napali tek osrednji stranački aktivisti, protiv Sokrata je ustalo mnogo opasnije čudovište – javno mnjenje – osrednjost sama.
Partenon, detalj (Foto: Wikimedia commons/Thermos/CC BY-SA 2.5)Prestupanje pisanih zakona vas može dovesti u nepriliku, ali neuporedivo veću opasnost predstavlja ogrešenje o nepisanu vladavinu javnog mnjenja koje neprimetno ali čvrsto upravlja životima pojedinaca određujući šta će oni da misle, osećaju, odlučuju, čime će da se bave, prema čemu će da gaje naklonost, a prema čemu averziju.
Grčki filozofi su rano identifikovali svog glavnog neprijatelja – δόξα – bezlično mnjenje koje se širi i usvaja bez ispitivanja. U tom pogledu kao da postoji tajna saglasnost među filozofima od Parmenidove Poeme pa sve do Ničeovog Antihrista. Suprotnost istini nije laž, nego uverenje.
Neprimetnu vladavinu anonimnog mnjenja ugrožava uvek lični napor mišljenja. Sokrat je suštinskoj neizvesnosti mišljenja ostao do te mere odan da se uzdržavao čak i od pisanja rasprava jer čak i spisi, ma koliko spretno sročeni bili, izneveravaju momentalnu otvorenost koju nastoje da zahvate pojmovima.
Umesto pisanja knjiga, Sokrat je vodio razgovore. Jedino razgovor koji živi od pitanja i koji nešto obelodanjuje samo dok traje, pod uslovom da je pravi razgovor, a ne trućanje i nadgornjavanje, dopušta sagovornicima da privremeno borave u istini, odnosno da svojim očima na kratko sagledaju neopravdanu prevlast mnjenja pre nego što mu se ponovo ne prepuste u svojim svakodnevnim poslovima. Ova stalna žudnja koja pitanjem započinje razgovor i nastoji da održi razgovor u tom pitanju jeste filozofija. Život lišen mogućnosti da se ispituje putem razgovora nije vredan življenja. [5]
Unutrašnje odmetništvo
Ako je čak i pisanje naučnih rasprava izdaja mišljenja, šta bi tek onda trebalo reći za političko delovanje? Vratimo se na početak. Možete li zamisliti Sokrata kao predvodnika neke stranke ili frakcije? Kao funkcionera koji taktizira, pregovara, osluškuje raspoloženje javnosti, i u skladu s njim zateže ili popušta? Pokušajte da zamislite Sokrata kao zaverenika ili pobunjenika. Tako opet nastaje drveno gvožđe.
To što danas ima budala koje se ne stide da lupetaju kako tobože „nije filozofski ćutati” ne predstavlja ništa novo. Indeksi, diplome i doktorati ne čine filozofe, baš kao što, po Heraklitu, mnogoznalaštvo ne uči mudrosti.
Platon je, po tom pitanju, bio izričit: „Ali najviše i najjače kleveću filozofiju baš oni koji tvrde da se njome bave”. [6] Ako ste ikada posećivali predavanja, tribine ili naučne skupove školovanih filozofa trebalo bi da savršeno razumete šta hoću da kažem. Ne mislimo sada na intimističko-vazalne odnose koji preovlađaju na našem univerzitetu, to bi već mogla da bude tema neke sociološke studije. Trenutno imamo u vidu samo duhovnu bedu individua koje se pred društvom grade kao „filozofi”.
Baš takvi bednici, obrazovani na jalovim tekstovima, pamfletima, odlomcima, citatima i frazama su optužili, osudili, a zatim i pogubili Sokrata. Rezultat glasanja je bio 281 prema 220. Demokratija je uvek tu da priskoči u pomoć kada treba da se sačuva ugrožena prevlast mnjenja.
U međuvremenu su se promenile tehnologije klevetanja. Atinski ološ bi današnjoj rulji netizena mogao samo da pozavidi. Nema te istine koja neće biti pretvorena u senzaciju koja će se posle osam sekundi strmoglaviti nazad u indiferentnost one svesti koja beži od dosade tako što iznova i iznova sebi raspaljuje glad za novim nadražajima.
Ovaj fakt stoji u nedovoljno istraženoj vezi s neočekivanom nevoljom ili bolje reći istorijskim košmarom u kom smo se obreli. Ali naše okretanje Sokratu nije eskapizam neproduktivne uobrazilje koja ne može da podnese teret vlastitog vremena pa zato setno baca pogled u prošlost kako bi se za trenutak utešila prizorom izgubljenog raja.
Indeksi, diplome i doktorati ne čine filozofe, baš kao što, po Heraklitu, mnogoznalaštvo ne uči mudrosti
Sokratov slučaj je merodavan i za nas potpuno savremen. Neophodno je samo stresti sa sebe opšteobrazovne predstave o tom slučaju koje, u skladu sa suštinom opšteg obrazovanja, proizvode uvek samo lažno znanje za potrebe blebetanja u javnosti. Sokrat je apolitička životinja. Njegove pobude, metode i ciljevi su inherentno politički u onoj meri u kojoj se odnose na dobrobit zajednice u celini, ali takva briga o dobrobiti zajednice je moguća samo zahvaljujući odricanju od neposredne političke prakse.
Sokratski razgovor možda ne osigurava znanje koje bi u formi nekog iskaza moglo da postane inventar nauke ali čini da sagovornici sami dospeju do priznanja da ne mogu nastaviti da žive onako kako su živeli do tad i da moraju da promene sami sebe.
Pošto su istinoljubivost i pravdoljubivost beskorisne vrline iz prostog razloga što garantuju filozofu kratak život, [7] jedini put koji preostaje jeste svojevrsno unutrašnje odmetništvo. Ostajemo u zajednici ali se odričemo javnog života.
Uzdržavamo se od strasti i meteža neposredne političke borbe. Ograničavamo se na „rad u privatnom životu”. [8] Istrajavamo na svojim pitanjima i ne odustajemo od potrage za sagovornicima kojima je stalo do istine i pravde, a ne do novca i slave.
Filip Grbić je književnik i filozof. Ekskluzivno za Novi Standard.
UPUTNICE:
[1] Niče, Fridrih (1998). „Rođenje tragedije iz duha muzike.” Prevele Vera Stojić i Irma Lisičar, u knjizi Niče, Fridrih (1998). Spisi o grčkoj književnosti i filozofiji (Sremski Karlovci – Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića): str. 113.
[2] Isto.
[3] Za „dramu uopšte” Artur Šopenhauer kaže da je ona „najpotpunije odražavanje ljudskog života”. Vd. Šopenhauer, Artur (2013). Parerga i paralipomena. Preveo Slobodan Damnjanović (Beograd: Dereta): str. 257.
[4] Platon (1982). Odbrana Sokratova – Kriton – Fedon. Preveo Miloš N. Đurić (Beograd: BIGZ): str. 44–45.
[5] Up. Isto, str. 66.
[6] Platon (1976). Država. Preveli Albin Vilhar i Branko Pavlović (Beograd: BIGZ): 489d.
[7] „Jer nema čoveka koji bi spasao svoj život ako bi se otvoreno i časno protivio ili vama ili kome drugom narodnom zboru, pa pokušavao da spreči da se mnoge nepravde i bezakonja dešavaju u gradu,” vd. Platon (1982). Odbrana Sokratova – Kriton – Fedon. Preveo Miloš N. Đurić (Beograd: BIGZ): str. 59, 64.
[8] Isto, str. 59.
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Wikimedia commons/Public domain
BONUS VIDEO:
