Tekst Miloša Crnjanskog za list „Vreme” iz Beograda od 16. marta 1934.
***
Bivši naši ratnici, koji su ostvarili jedan grandiozan plan tolikih generacija od Kosova na ovamo, danas su povučeni, skromni, ne znajući ni sami koliko je ogromna njihova zasluga za ceo narod, za celu budućnost.
I danas, kad se sprema velika proslava dvadesetogodišnjice prvih regruta i tada tek oslobođenje Južne Srbije, morao je jedan književnik da istakne veličinu te ratničke ekstaze koja je vodila u krv i rov plahovite prve ratnike oslobođenog juga. I oni su, kao i svi ratnici, izostali od veličanja nezaboravnog poleta. Jedan pesnik oživljuje taj polet najživlje i najstrasnije, osećajući duboki značaj velikih žrtava.
Posle strašnog i, što je bilo teže, dugog rata, do nedavno mi smo svi bili pod utiskom jednog ogromnog, na žalost kao uvek prolaznog talasa pacifizma. Sam po sebi taj pacifizam, posle takvog rata, ne bi bio ništa novo na svetu, a bio bi i vrlo shvatljiv. Ono što je u tom pacifizmu bilo krivo – to je bila apsolutna propaganda. U stvari, jedan duhovni i moralni teror koji nije trpeo pogovora, a nije imao ni obzira. Svet je bio zaglušen drekom najopasnijih iluzionista od pamtiveka, neizlečivih sanjara koji veruju u dolazak večnog mira.
U raznim nijansama tražilo se ne samo od naših srca, nego i od našeg mozga, nad nepobitnim podacima iz prošlosti, nad najgroznijim primerima sasvim suprotnih dokaza, da verujemo da više nikad neće biti rata. Da će neka međunarodna institucija, uskoro, garantovati mir i pravdu slabijeg protiv sile koja za pravdu ne pita. Sem toga da svi priznamo da je rat ne samo grozota, već i bezumlje, sramota, da je rat odvratan i gadan, da je izvor svih niskosti i nedaća – jednom rečju najniskiji stupanj na koji čovečanstvo u svojoj nesrećnoj sudbini pada. Pa onda i to da nam je nepotrebna vojska.
Britanski vojnici osvojili nemački rov tokom Bitke na Somi, jul 1916. (Foto: Wikimedia commons/John Warwarich Brooke/Public domain)U stvari, kad se pogleda geografska karta sveta, ta pacifistička propaganda ima svoje naročite teorije i crte. Na stranu južno-amerikanske države i afrički kontinent, sasvim kolonizovano područje, bez uticaja, i na teritoriji Kine, i na mnogim obalama okeana, pacifičke tirade, same po sebi zvuče kao gorka ironija. Ni za Sjedinjene Države, međutim, ne bi se moglo reći da su u nekoj gustoj atmosferi pacifizma, pre bi se moglo tvrditi da su u zanosu herojskog doba militarističkih primenjenih ideja. Kraj svih njegovih mnogobrojnih radničkih slojeva, ni za Japan se ne bi moglo reći da je ukočen pacifističkom propagandom, naprotiv.
Pacifistička propaganda, u obliku apsurda, bila je evropski specijalitet, kao i ratna, i dolazila je tendenciozno iz pobeđenih država, pre svega. Engleska je, po našem mišljenju, jedina gde se pacifističke misli, bez lažnog patosa, sistematski sprovode i u političkoj ideologiji i po školama i štampi. A ne radi se to ni nedostojno, ni preterano, ni zaslepljeno.
Francuskoj zaista nisu bili potrebni oni ispadi lažnih pacifista. Ona je i sama toliko potresena svojim strašnim i velikim žrtvama da joj je i radost pobede bila zagorčana. U njoj, u sudbini bivših ratnika (a to je ceo francuski narod), ima mnogo tragičnog i teškog i ništa ne pokazuje bolje užas tih pacifista i njinu bolnu sumnju u budućnost nego izraz, lak i grozan, kojim se idući rat prosto naziva „la prochaine derdiere”. To zvuči istinito i jasno: rat je nešto što, kad dođe, ne da se izbeći.
Pacifizam posle rata nije imao odlike razmišljanja, uviđanja, logičnog rasuđivanja. Propaganda za mir nije bila, ili bar nije uspešno bila, razborita, zasnovana na ubeđivanju na ekonomskim razlozima, nego je više bila defetistička i fanatična, prolazna. Snagu je svoju često crpila iz klevetanja rata i vojnika. Kraj svih grozota ratova u prošlosti, Evropa je ipak, već nekoliko puta, imala svetle epohe dugotrajnog mira, većih političkih i što je što je više duhovnih i kulturnih zajednica. Nikada, međutim, ona još nije imala toliku iluziju klevetanja rata.
U pobeđenim državama, razočarenja, strah, očaj jedne infamne pozadine, za sve nedaće i za sve bede svoje oklevetali su rat, koji je isprva pijano pozdravila i uzela za žrtvu, pre svega, vojnika. Gore od svih zabušanata i makroa dočekao je vojnik, u pobeđenim državama da ga svetina prezire i ismeva. Rat je trebalo uprljati sasvim, vojnika uniziti sasvim, jer uz pacifizam išla je naročita propaganda. Da bi se posle orgije u ratu što brže izašlo u raj pacifizma, rat je oglašen životinjskim, niskim, idiotskim.
Naročito iz Nemačke rasuta je tada ogromna propaganda ismevanja i prljanja, ne samo protiv militarističkih ideja i principa, nego i protiv same vojske, kao takve. U velikom delu nemačke pacifističke literature, u romanu Na zapadu ništa novo, izgleda kao da su najviši momenti vojničkog života u ratu bili kada su čučeći u krug vojnici vršili nuždu. Jedini trenutak nepomućene radosti.
Oni, međutim, koji su bili u ratu i ležali među mrtvima, znaju da je rat veličanstven i da nema višeg momenta, nikad ga nije bilo, u ljudskim životu, od učešća svesnog u bitki. Što je najstrašnije, rat postaje sve fantastičniji i, ma kako to grozno zvučalo, sve lepši. On će opijati svojom zamamljivošću ljude i na kopnu i na moru i u vazduhu, on će im pokazati priviđenja i slike koje će učiniti da se zaborave klevete o ratu, kao da ih nikada nije bilo.
Dokaz neizbežnosti moralne vrednosti, dokazi patriotizma i herojstva, ratu uopšte nisu potrebni, on se neprekidno obnavlja iz praha i pepela kao feniks. Sfinks je, čiji osmeh niko odgonetnuti neće a kojoj čovečanstvo ide otkad je sveta i veka. Paralelno, međutim, sa klevetanjem rata išla je propaganda protiv militarističkih principa i vojnika.
Ulazak srpske konjice u Skoplje, 1912. (Foto: Wikimedia commons/Public domain)Nije to bila nikakva ideologija pacifista, bila je to obična potreba klasne borbe, defetistička propaganda. Da bi se mogli sprovesti revolucionarni programi, klasni udari, trebalo je pripremiti raspadanje vojske. Pripremiti propagandu koja je imala za cilj da razori militaristički duh, da karikira vojničke pojmove i forme, da kleveta vojnika kao takvog i da kasarnu pokaže kao najgoru kuću.
U stvari nikakva državna organizacija, pa ni partijska, ne vredi ništa bez vojničkih vrlina. Socijalna demokratija, kao što je poznato, bila je organizovana po vojničkim principima. A i klasna marksistička država počiva na militarističkim principima. I danas je još lako realno dokazati od kolike je moralne vrednosti, da druge i ne spominjem, u mnogim narodima vojska. Uz opšte pravo glasa, nema sumnje, ista je vrednost i opšte vojne obaveze, i ako se može dati karakter kasarne – isto takva karikatura onda je i škola.
I najmodernijem čoveku, ako je uopšte pristupačan razlozima, može se govoriti sa emfazom o vojsci, pa sa njom u vezi i o ratu. Veliki preobražaj sveta, velike epohe u istoriji pojedinih naroda, sva poboljšanja u korist širokih masa izvedena su uvek u duhu militarističkih principa. Vrednost tih principa je neprolazna.
U nas, taj talas apsurdne pacifističke propagande (naš narod zaista ne treba učiti šta je patnja u ratu) imao je svoje naročite crte – marksističku propagandu koja je kroz literaturu sprovođena vrlo vešto. Još više, međutim, klevetali su rat Srbije da bi dobili partijske pozicije. Nigde pacifistička propaganda nije bila luđa!
Ratnički način sjedinjenja našeg naroda bio je jedini put kojim smo mogli ići. Priče o svim drugim načinima, kulturnim, literarnim, intelektualnim, samo su priče. Vekovima u našem narodu ratnički element bio je najbolji, i on je do danas na celoj teritoriji gde su bili Turci ne samo najzdraviji, najotporniji, nego i najmoralniji i najviše sablažen.
Pacifizam kad negira svetlu stranu rata, njegovu selektivnost i njegov biološki značaj u razvitku i „napretku” čovečanstva, morao bi da nađe neke uzvišene podatke i visok prikaz mira. Život mirnodopski, inače, sam po sebi – pun gada, mizerije, očaja i niskosti – ne može, ili bar nije mogao pre, da izdrži poređenje sa uzvišenim senkama rata.
U ime čega je ovaj pacifizam vikao protiv ideologije o dužnosti u ratu i bolnih žrtava – u ime skoro besmislene požude za uživanjem, za žvakanjem, za čitavim onim kompleksom mirnodopskih „radosti” koje pacifisti smatraju „pravom na život” čoveka. Niskost ljudi i razvrat razaraju mnogo više sveta, nego što to čine ratovi. Ako se za rat može reći da čoveka poživotinji – za mir bi se moglo reći mnogo više.
Ako je ikoji stalež zaslužio mir, zaslužilo ga je seljaštvo. Njegov život u polju, u neprekidnom i prastarom radu, najbliži je večnoj lepoti prirodnog života i ima najviše smisla. Taj i takav život najlepši je simbol mira i potrebe mira. Pa, ipak, to je jedini stalež koji nikad nije ratoboran, koga ratna huka nikad ne hvata, a ipak, to je jedini stalež koji mrtve ne kleveta. Nema u njemu podsmeha prema vojniku jer su isto, i u najdubljim trenucima uvek isto. U njemu nema ni tog pacifističkog veličanja života po svaku cenu, a ima jedna ozbiljna i sumorna svetinja rata.
Kralj Petar Prvi Karađorđević tokom povlačenja srpske vojske nakon uspešne ofanzive neprijatelja izvedene 1915. (Foto: Ministarstvo odbrane Srbije)Kleveta rata proizvod je varoškog cinizma, varoškog morala od vajkada koji prati uvek raspadanje jednog bivšeg sveta, ali široki slojevi zemljoradnika išli su uvek na bojište bez moralnog pada. Kod nas su prave uvrede tirade pacifizma, za naš narod – napaćen i gažen vekovima – zaista se ne može prikačiti šlem huškača.
Pa, ipak, pre svega, pre nego što je zemljoradnik i pastir – on je ratnik, i treba mu govoriti ratničkim pojmovima. Ako mu uzmete ratnički ponos, ratničku prošlost, vojnički obraz, šta ćete mu ostaviti mesto toga? Ako unizite i oklevetate njegovo učešće u prošlom ratu, ako uprljate ratove Srbije – jedini kapital u nas koji još nije proćerdan – šta ćete imati tom namučenom narodu reći?
Pacifistička propaganda apsolutno je negativna sve dotle dok se sastoji iz jednog apsurdnog klevetanja rata. Na najnižem stupnju razboritosti i političkog morala bili smo onda kada smo u interesu unutarnjih, partijskih problema drznuli se da udarimo u klevetanje rata, u ismevanje mrtvih i viceva na račun Kajmakčalana. Ako je ikada vojsku, mrtve i sve senke rata obasjala svetlost, sa nedostižnih visina u miru, ako je ikada otkrila se mizerija takvog „pacifizma” – to je bilo tada.
Rat koji je bio, sa svim svojim strahotama, sa svim svojim teškim žrtvama i posledicama za naš narod, ipak, izgleda kao jedna svetla, večna zvezda u noći pred nama.
Tekst Miloša Crnjanskog za list „Vreme” iz Beograda od 16. marta 1934.
Priredila: Vesna Dragićević/Novi Standard
Izvor: „Srpsko stanovište – Miloš Crnjanski”, Catena mundi, Beograd, 2023.
Naslovna fotografija: Wikimedia commons/Ognjen Odobasic/CC BY 2.0
BONUS VIDEO:
