Na severu Kosova i Metohije traje nov talas pritiska na srpski narod. Sve je veći broj prijavljenih slučajeva seksualnog uznemiravanja žena i devojaka od strane Albanaca, a među prijavljenim slučajevima sve češće su žrtve maloletne Srpkinje.
Takođe, svake nedelje zatvori se po neka srpska institucija. Ove nedelje su baš bili „ažurni“, pa su svakog dana kidisali na iste. Takozvanu Skupštinu Kosova nisu konstituisali 16. put po redu, pa su procenili da je ovo dobar način da se odvuče pažnja.
Elem, najnovije je da su pripadnici takozvane kosovske policije upali u prostorije Javnog komunalnog preduzeća „Vodovod Ibar“ i isterali radnike. Zatim se isto desilo radnicima Ustanove za sport, omladinu i specijalizovane usluge, Sportskog saveza i KUD-a „Kosovski božur“. Zatvorena je i sportska hala, a dan kasnije i filijala Nacionalne službe za zapošljavanje. Jedan Srbin je uhapšen pod sumnjom za ratni zločin.
Nije bolje ni u ostalim krajevima Kosova i Metohije. Pre 15 dana u Dom zdravlja u Velikoj Hoči, koji funkcioniše po srpskom sistemu, upala je inspekcija „Ministarstva zdravlja Republike Kosovo“, i proveravala da li lekovi imaju potrebnu banderolu. Tražili su i spisak zaposlenih i ispitivali da li pomenuta zdravstvena ustanova ima licencu za rad.
Sve nabrojano dešava se uz svakodnevne muke Srba koji pokušavaju da sačuvaju svoju imovinu, da se na istu vrate ili obnove svoje kuće i tako ostvare zakonom zagarantovano pravo. Primera kako sistem „države Kosovo“ melje obične ljude je mnogo i neki su za rubriku „Verovali ili ne“, i možda je najbolje da krenem odatle.
Brisanje jezika
Ugroženost srpskog jezika i pisma na Kosovu i Metohiji je alarmantna, to dostiže razmere apsolutne diskriminacije. U preko 90 odsto slučajeva na javnim mestima sve je na srpskom jeziku pogrešno napisano, uz potpuno ignorisanje ćirilice. Ima primera da natpisa na srpskom jednostavno nema, iako je srpski jezik jedan od sva službena jezika na KiM. Grube greške u pravopisu vidljive su, bukvalno, na svakom uglu. One su takve da u mnogim slučajevima imena mesta gube smisao.
To niko ne doživljava kao neki problem – izuzev nas Srba, običnih ljudi – i zato se ništa ne preduzima da se greške isprave. Srbi koji treba da pokrenu to pitanje, jer su sastavni deo tih, nazovi, institucija, jednostavno ćute.
Pišu kako hoće, menjaju srpski jezik, i zato ne dao Bog da je u papirima neko slovo srpskog imena i prezimena napisano albanskim pismom, na primer, umesto „Č“ njihovo „Q“(na albanskom se ovo slovo čita kao „Ć“), ili oni slovo „Š“ pišu „Sh“ i slično.
Odete, recimo, da uzmete neki dokument na šalteru u opštini (posedovni list, izvod ili slično) i službenik vam kaže da je u vašoj ličnoj karti jedno slovo, a u kompjuteru piše drugo – poput već pomenutih slova. Odmah odbiju da izdaju papir, dok se greška ne ispravi.
Zgrada opštine Priština po sistemu tzv. Kosova (Foto: Wikimedia commons/Jan Pešula/CC0)Ima slučajeva da su upisani i pogrešni matični brojevi. Znači, onaj službenik koji je prepisivao brojeve iz vaše lične karte prepisao ih je pogrešno. Ništa od pomenutog nije vaša greška, već onih koji su „sređivali podatke“. Vi nemate uvid u to šta službenik piše, jer kada imate reagujete na licu mesta, i on mora da ispravi i pored svog mrštenja i negodovanja.
Sledeći korak je pokretanje procedure ispravke slova kod notara, uz dva svedoka. Oni će svedočiti koje je pravo slovo vašeg imena ili prezimena i onda, ako imate sreće, čekate mesec dana da se sve završi. Troškove snosite vi, ne služba čiji je radnik (ne)namerno pogrešno napisao vaše ime, prezime ili neki drugi podatak.
Ugroženost srpskog jezika i pisma na Kosovu i Metohiji je alarmantna, to dostiže razmere apsolutne diskriminacije
Ne postoji Srbin na Kosovu i Metohiji a da nema ovaj problem – da mu nije negde pogrešno upisano ime, prezime ili matični broj – samo je pitanje kada će i kome to neko od službenika kazati. Greške se dešavaju, nije tu ništa sporno, i verovatno ima i Albanaca sa istim problemima, ali među Srbima je ovaj problem u rangu epidemije. Ne navlači li se tako sumnja da se namerno greši?
Zato se prvo prekrstimo kada idemo do šaltera na kojima rade Albanci, kažemo Bože pomozi, jer nikad nismo načisto šta će tamo da nas snađe. Dešava se da nešto stariji Albanci iz tih službi objasne kako se ranije nije vodilo toliko računa kada su se upisivali podaci, kako nisu dobro čitali srpsko ime i prezime – kao da će zbog toga da nam bude lakše. Mi u tom slučaju oduzmemo, otprilike, 15-20 godina od približno njegovih i zapitamo se u sebi; kako da znamo da i ti nisi u tome učestvovao?
Birokratske peripetije
Ako pak želiš da se vratiš u porodičnu kuću koju si preko suda vratio – isterao uzurpatore posle višegodišnje borbe – i čekaš na obnovu iste, onda možeš da stigneš i do Republičkog geodetskog zavoda. (Ne pominjem imena Srba o kojima pišem, ni mesta odakle su, jer njihova bitka je u toku i ne bih da je, eventualno, dodatno otežam.)
Da bi se obnovila srpska kuća vlasnik iste mora da se suoči sa stvarima koje se kose sa zdravim razumom. Na primer, u opštinskom odeljenju urbanizma, u slučaju koji pominjem, vlasniku kuće su rekli da plac na kome je kuća izgrađena ne postoji – nema ga u njihovoj evidenciji.
To znači da vlasnik na teren mora da se izvede geometra, plati nešto preko 200 evra, i tom merenju placa moraju da prisustvuju svedoci – prve komšije čiji placevi okružuju njegov. Dok se to ne reši, ništa od obnove, jer o vašem povratku, između svih ostalih, odlučuje i opštinsko odeljenje urbanizma.
Ako ne želi da plaća geometra onda može da ode do Republičkog geodetskog zavoda u Beogradu i tamo izvadi neophodan papir sa, ako sam dobro zapamtila, kvotama gde se plac nalazi. Taj će papir priznati, bez obzira što već ima posedovni list, kopiju plana kuće koja je sagrađena po urbanističkom planu, potvrđeno vlasništvo nad kućom od strane tzv. kosovskog suda, ali i priznanice o redovno izmirenom porezu za tu istu kuću i plac (od trenutka kada je dobio spor na sudu), koje stižu od te iste lokalne samouprave, samo drugog odeljenja.
Panorama Prizrena (Foto: Wikimedia commons/Sadko/CC BY-SA 4.0)Dalje, da bi postigao da račun za utrošenu električnu energiju stiže na njegovo ime (reč je o istom vlasniku kuće), Albanac koji je živeo u kući mora da izmiri sav dug, i o tome postoji sudska odluka. Pošto u tzv. Energetskoj kosovskoj korporaciji nemaju načina da nateraju Albanca da izmiri taj dug – a on nema nameru da ga plati – odbijaju da zamene ime na računu i da zamene brojilo. Ni sud više ne može da preduzme ništa, pošto je to sada problem „Energetske kosovske korporacije“, pa advokati predlažu vlasniku da sa papirima ode do izvršitelja i angažuje njih.
Vlasnik kuće pitao je nadležne službenike u tzv. Kosovskoj energetskoj korporaciji, Albance, kako je sve račune uzurpator kuće prebacio kod nadležnih službi da stižu na njegovo ime? Na osnovu čega? Kojih dokaza da je vlasnik kuće, na osnovu kojih papira? Zašto je sada problem to što on hoće sve da sredi i redovno plaća svaki račun? Odgovorili su: „To je bilo takvo vreme“.
Da se vratim na početak teksta i još jednom ponovim da zatvaranje srpskih institucija na KiM deluje na sve nas deprimirajuće, posebno jer taj proces traje. Svako malo policija negde upadne i isteruje radnike sa svojih radnih mesta (sever Kosova, Štrpce, Gračanica) i koliko god da vam se čini da ste navikli, da ste nemoćni da bilo šta uradite jer je sve to dogovor pregovarača u Briselu – izuzev dela da to rade uz pompu i teatralnost – ipak, nije svejedno.
Ugrožen zdravstveni sistem
Zamislite ljude koji svakog dana idu na posao sa zebnjom da će možda baš tog dana firma u kojoj rade doći na red da se zatvori, i da će ih sa radnog mesta isterati policija. Tu je i konstantan strah (ako ste ženskog pola) od toga da će vas na ulici presresti jedan ili više Albanaca i na najodvratniji način dobacivati vulgarnosti i vređati, bez obzira na to koliko godina imate.
Posebno nas uznemirava i činjenica da su inspektori upali u Dom zdravlja u Velikoj Hoči. O integraciji zdravstva u takozvani kosovski sistem ovde se već priča. Zdravstvo i prosveta su od vitalnog značaja za naš opstanak, i samo čekamo trenutak kada će neko od zvaničnika da kaže „Ne damo zdravstvo“ i da se naše najgore sumnje potvrde. Za mnoge Srbe će to biti kap u prepunoj čaši.
(Verujte, mi Srbi na KiM, strahujemo da će preko naše kičme da se plati put predsednika Srbije i njegovo prisustvo na paradi za Dan pobede u Moskvi. Dobar deo dosadašnjeg bezalternativnog puta Srbije u Evropsku uniju platili su Srbi sa Kosova i Metohije ukidanjem skoro svih veza sa svojom državom, iz čega je proizašao još jači institucionalni pritisak Albanaca, pa otuda naš strah. Mi, uz svu muku koja nas je snašla, živimo po narodnoj izreci: „Koga jednom zmija ujede i guštera se plaši“.)
Dom zdravlja u Velikoj Hoči (Foto: Zdravstveni centar Prizren)Portal KoSSev je istog dana kada su inspektori proveravali rad Doma zdravlja u Velikoj Hoči uputio dopis „Ministarstvu zdravlja Kosova“, Kancelariji za KiM kao i zameniku tkz. kosovskog premijera. U tom dopisu su pitali da li je inspekcijom u pomenutoj zdravstvenoj ustanovi koja radi po srpskom sistemu prekršen Briselski sporazum, s obzirom na činjenicu da javnosti nije poznato da je zdravstvo bilo tema u pregovorima?
Zabrinutost je opravdana i zbog činjenice da je izostala reakcija zvaničnika u Beogradu na dan kada je inspekcija kontrolisala rad Doma zdravlja u Velikoj Hoči, iako su istog dana reagovali i Kancelarija za KiM, resorno ministarstvo i Srpska lista zbog zatvaranja preduzeća „Srbijašume“ u Leposaviću.
Čak i da nema govora o integraciji zdravstva u „kosovski sistem“, pritisak na zaposlene, ali i pacijente sada je jači nego inače
Portali KoSSev i Kim radio preneli su da je odgovor na pomenuti dopis stigao samo od „Ministarstva zdravlja“ u Prištini u kome se kaže da je inspekcija sprovedena prema planu, i da su proveravani osnovni uslovi za rad zdravstvenih ustanova poput licence, registra, skladištenja lekova.
„Inspekcija je sprovedena u skladu sa Zakonom o zdravstvu (04/L-128) i Zakonom o zdravstvenoj inspekciji (02/L-38). Proveravani su opšti uslovi rada, antišok terapija, rokovi i način čuvanja lekova, registar pacijenata, licence zdravstvenih radnika, kao i izveštavanje o zaraznim bolestima u sistemu SMSN”, piše u odgovoru tzv. Ministarstva zdravlja Kosova portalu KoSSev.
Turobna svakodnevnica
Podsetiću, da je policija krajem januara prošle godine po nalogu tzv. tužilaštva Kosova upala u ambulantu Doma zdravlja Priština, koja se nalazila odmah do policijske stanice u centru Prištine. Iz tužilaštva su tada saopštili da je nalog za pretres izdat zbog sumnje da se u tom objektu pružaju “nelegalne medicinske usluge“.
Tada su policajci priveli osmoro radnika: Dr Natašu Prentić, koja je i direktorka Doma zdravlja Priština, dr Emiliju Ivić, vozača, spremačicu i medicinske sestre. Satima su bili u policiji na razgovoru.
Dr Prentić je te večeri razgovarala i sa tzv. kosovskim ministrom policije Đeljaljom Svečljom koji se pravio da ne zna da je tu ambulanta, pa je ispalo da su oni tajno dolazili i lečili pacijente. Rekao joj je da je začuđen kako to nelegalno pružaju zdravstvene usluge, i pitao imaju li neku licencu za rad?
Nekoliko meseci kasnije, protiv dr Nataše Prentić i dr Emilije Ivić podignuta je optužnica za „protivpravno vršenje lekarske i apotekarske delatnosti“ i „proizvodnju i stavljanje u promet škodljivih medicinskih proizvoda“. Njih dve rade u Gračanici i čekaju suđenje.
Dr Nataša Prentić obraća se javnosti u junu 2023. (Foto: Snimak ekrana/Jutjub/MEDIJA CENTAR – ČAGLAVICA)Dobro je da niko od radnika u Velikoj Hoči nije imao problema, da sa inspektorima nije došla i policija, ali je situacija krajnje zbunjujuća za sve nas, jer oba pomenuta doma zdravlja rade u sistemu Srbije. Čak i da nema govora o integraciji zdravstva u „kosovski sistem“, pritisak na zaposlene, ali i pacijente koji ne znaju šta će ih snaći kad odu do Doma zdravlja, sada je jači nego inače. Ne samo u Velikoj Hoči, već širom Kosova i Metohije.
Sve je ovo naša svakodnevnica, naš život u getima. Ljudi koje su opisane muke snašle samo odmahuju rukom kada im pomenete sve nelogičnosti iz tih njihovih slučajeva, u smislu; „Svestan sam, ali šta drugo mogu“. Gotovo identične priče slušala sam od proteranih Srba iz Hrvatske kada je u pitanju povratak imovine, i izgleda da je to oproban recept kako treba sa Srbima da se postupa. Ljudi o kojima pišem svoju bitku biju sami, njima zaštite nema ni sa jedne strane.
Zato, kada dođete na Kosovo i Metohiju i obiđete manastire, gradove – Prizren, Uroševac, Peć, Kosovsku Mitrovicu – setite se da u tim mestima, u institucijama ove kvazi države, vaš narod vodi svakodnevnu borbu da odbrani svoje ime i prezime, svoj jezik i pismo, svoju imovinu, svoje radno mesto. Da su oni jedini koji pokušavaju da se suprostave separatizmu koliko mogu i dokle mogu. Država Srbija malo toga čini da pomogne – ako izuzmemo obezbeđenog advokata u određenim slučajevima.
Ne dajte da vas zavara ljubaznost Albanaca koje ćete, eventualno, sresti, pa da vam se učini da ovde i nije sve tako crno, jer ona dolazi iz činjenice da ste došli na dan-dva i da ćete otići. Ako kojim slučajem rešite da dođete da živite negde na Kosovu ili Metohiji, onda će vas dočekati sistem bez kraja i početka.
Onda upadate u začarani krug – vrzino kolo – samo zato što ste Srbin. Tada ljubaznost i briga pojedinih Albanaca – koja je sa njihove strane možda i iskrena – ne znači mnogo, jer je niko od njih javno neće priznati, i ne možete drugačije da ih shvatite nego kao deo tog istog začaranog kruga.
Janja Gaćeša je dugogodišnji dopisnik Novog Standarda iz Gračanice. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor Novi Standard
Naslovna fotografija: Radio KiM
BONUS VIDEO:
