Kada je ruski predsednik Vladimir Putin nedavno izjavio da će Rusija i Zapadna Evropa „pre ili kasnije“ obnoviti konstruktivne odnose, to je manje bila politička izjava, a više podsećanje na istorijsku neminovnost. Za sada nema naznaka spremnosti za saradnju sa strane EU. Ali, istorija je puna neočekivanih preokreta, a diplomatija je uvek zahtevala strpljenje. Ipak, kada taj trenutak dođe, Rusija će morati da postavi teško pitanje: šta tačno može dobiti od Zapadne Evrope?
Trenutni odgovor je: veoma malo. Lideri EU se ponašaju kao da je Rusija i danas ista ona zemlja koju pamte iz devedesetih — izolovana i oslabljena, dok istovremeno očajnički moli da se njen glas čuje. Taj svet je nestao. Današnja Rusija ne traži bilo kakva odobrenja od Zapadne Evrope, niti se plaši njihove osude. Ipak, zvaničnici EU i dalje govore tonom paternalizma i ultimatuma, kao da još uvek veruju da predstavljaju presudnu silu na svetskoj sceni.
Nedavni primer zapadne odvojenosti od realnosti je skup u Kijevu, gde su se našli lideri Britanije, Nemačke, Francuske i Poljske kako bi uputili Moskvi nešto što se može opisati kao „performativni ultimatum“. Sadržaj je bio nebitan; stav koji su zauzeli bio je ono što je privlačilo pažnju. Čovek se mogao samo zapitati: kome tačno oni misle da se obraćaju? Sigurno ne Rusiji, a sve manje i ostatku sveta.
Stagnacija Evrope
Zapadna Evropa danas ne predstavlja pretnju za Rusiju. Nedostaju joj i vojne sposobnosti i ekonomska moć. Opasnost od nje, dakle, ne leži u snazi, već u slabosti: u mogućnosti da njene provokacije uvuku druge u krizu koju sama ne može da kontroliše. Njen uticaj je oslabio, a uglavnom je spalila mostove koji su nekada činili saradnju dragocenom za Rusiju. Hladnoratovske fantazije Zapada sada su potpuno u neskladu sa realnošću raspodele globalne moći.
Temeljna pogrešna procena evropske elite jeste ta da Rusija i dalje gleda na zapadni deo kontinenta kao na model kojem treba težiti. Današnja Rusija ima malo razloga da stremi evropskim institucijama, politici ili ekonomskom modelu. Štaviše, u oblastima kao što su digitalno upravljanje i javna administracija, Rusija je ispred. Napori Zapadne Evrope da „modernizuje“ Rusiju kroz konsalting i institucionalno povezivanje odavno su izgubili svoj značaj.
Evropska unija ne stagnira samo u političkom smislu, već i u tehnološkom. Stroge regulacije i zakonodavstvo ugušili su inovacije u oblastima kao što su veštačka inteligencija i digitalna transformacija. U oblastima gde su nekada evropske zemlje mogle da sarađuju s Rusijom, već su se uključili drugi globalni akteri. Danas je realnost da Zapadna Evropa ima malo toga da ponudi Rusiji, što ova ne može dobiti na nekom drugom mestu.
Kineski automobil marke „Jetour“ u prodajnom salonu u Moskvi, jul 2023. (Foto: Maxim Shemetov/Reuters)Privlačnost Zapadne Evrope je izbledela čak i na polju obrazovanja. Njene akademske institucije sve više služe kao kanali za „intelektualno isisavanje“, a ne kao pravi oblik razmene znanja. Ono što je nekada bilo snaga, sada se percipira kao instrument kulturnog slabljenja.
Zapadna Evropa više ne definiše uslove modernosti. Više ne daje primer, niti uliva strah
Da budemo jasni, Rusija ne odbija diplomatske kontakte sa drugim evropskim silama. Međutim, takva diplomatija mora biti zasnovana na međusobnoj koristi, a trenutno Zapadna Evropa nudi veoma malo. Prava tragedija je u tome što su mnogi evropski lideri odrasli u posthladnoratovskom svetu koji im je usadio uverenje da nikada neće snositi posledice za svoje postupke.
Ta arogancija je očvrsla u oblik strateške nepismenosti. Ličnosti kao što su Emanuel Makron i novi britanski premijer, Kir Starmer, predstavljaju ovu stvarnost: performativni, izolovani i odvojeni od „realnih troškova“ svojih odluka.
Rusija bira
Ipak, promena je neizbežna. Evropska društva sve više pokazuju znake nezadovoljstva političkim statusom kvo. Građani zahtevaju veći uticaj na sopstvenu budućnost. Tokom naredne decenije ovo bi moglo dovesti do značajne transformacije – posebno u Francuskoj i Nemačkoj, gde strukture vlasti sistemski brže reaguju na promenu u narodu.
Sa druge strane, u Britaniji, gde je sistem izgrađen da zaštiti elitu od pritiska naroda, proces će verovatno biti sporiji. Zemlje na jugu Evrope, dugo navikle na svoj ograničen uticaj, mogu se lakše prilagoditi. A manje države poput Finske ili baltičkih republika će, vremenom, zameniti svoj trenutni stav pragmatičnijim, ekonomskim interesima vođenim politikama.
Kada dođe do ove transformacije i kada EU ponovo postane održiv partner, Rusija će morati da preispita čemu služi takvo partnerstvo. Zapadna Evropa je 500 godina bila najznačajniji sused Rusije – izvor pretnje, inspiracije i konkurencije. Ali ta era se završava. Region više ne definiše uslove modernosti. Više ne daje primer i, takođe, više ne uliva strah.
Finski graničar patrolira na granici sa Rusijom, u blizini prelaza Pelkola, 18. novembar 2022. (Foto: Alessandro Rampazzo/AFP/Getty Images)Kada se odnosi obnove – što će se u nekom momentu neminovno desiti – zadatak Rusije biće da definiše šta zapravo traži od veze sa Evropom. Dani automatskog popuštanja su prošli. Odnosi se sada moraju meriti u smislu konkretnih koristi za ruski razvoj i nacionalno blagostanje.
U ovoj novoj eri, Rusija ne traži osvetu, niti dominaciju. Ona traži relevantnost – partnerstva koja služe njenim interesima i odražavaju realnost multipolarnog sveta koji se oblikuje oko nas. Ako Zapadna Evropa želi da bude deo toga, mora se pomiriti sa onim što je postala. Odnosno, mora shvatiti da više nije centar globalnih poslova, već učesnik u mnogo širem, dinamičnijem svetskom poretku.
Bleda senka ostatka Evrope i dalje traje u ruskom sećanju. Ali sećanje nije sudbina. Budućnost će biti oblikovana time šta jedna strana može da ponudi drugoj, a ne bilo kakvim predstavama iz prošlosti.
Autor je programski direktor kluba „Valdaj“
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: RT International
Prevod: Mihailo Bratić/Novi Standard
Naslovna fotografija: EPA-EFE/Frederic Sierakowski
BONUS VIDEO:
