Uloga Rimokatoličke crkve i nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca u zatiranju srpskog naroda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941–1945) nije bila odveć zanimljiva tema u srpskoj istoriografiji. Slabo je i neubedljivo pravdanje da je o tome Viktor Novak 1948. godine objavio Magnum Crimen.
Sudbina srpskog naroda u NDH je u dobroj meri poznata, ali nije do kraja razjašnjena, naročito u kvantitativnim razmerama stradanja. Osnovni razlozi za to nalaze se u ustaškom zatiranju tragova svojih zločina nad Srbima i u komunističkoj politici relativizacije i zaborava, zbog proklamovanog „bratstva i jedinstva“. Ni uloga Rimokatoličke crkve u kontekstu politike hrvatskih stranaka prema južnoslovenskoj kraljevini i naročito srpskom narodu, i pored desetine radova različitih kvaliteta i obima, nije potpuno razjašnjena.
Predrag Ilić, politikolog i doktor pravno-političkih nauka, stekao je svojim radovima zavidno mesto u istoriografiji. Njegovo osnovno interesovanje jeste Rimokatolička crkva u Kraljevini Jugoslaviji i Drugom svetskom ratu, što potvrđuju dva veoma vredna rada: Vatikan i slom Jugoslavije u Drugom svetskom ratu (Beograd, 1995) i Stepinac i holokaust u NDH (Beograd, 2018).
Ostajući u okvirima svog višedecenijskog naučnoistraživačkog projekta, Ilić je nedavno objavio trotomno delo pod naslovom Stepinac i genocid nad Srbima u NDH (Novi Sad–Beograd, 2024, str. 385+379+484). Sam naslov ukazuje na sadržaj. Ilić je u središte svoje studije stavio nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca, predsedavajućeg Biskupskih konferencija i vrhovnog vojnog vikara Nezavisne Države Hrvatske, i njegov odnos prema srpskom narodu.
Hronologija zatiranja Srba
Viktor Stepinac zakleo se kao vojnik austrougarskom caru, kao nadbiskup Alojzije kralju Aleksandru Karađorđeviću i poglavniku Anti Paveliću. Nije prihvatio Josipa Broza iako mu je po zavičaju i narodnosti bio najbliži!
Hrvatska javnost nadbiskupa veliča kroz izvestan broj istoriografskih radova i kroz ogromnu katoličku hagiografiju (čije je temelje postavio geopolitičar Ivo Pilar, a ostvaruju savremeni stanovnici Kaptola u Zagrebu). Srbi ga doživljavaju kao kleronacionalistu, srbofoba i saučesnika u ustaškom zločinu.
Ilićeva studija je podeljena u tri dela. Prvi ima naslov „Crkveno-politički pogledi i delovanje nadbiskupa Stepinca u Kraljevini Jugoslaviji“, druga „Genocid nad Srbima u NDH“ a treća „Nadbiskup Stepinac i genocid nad Srbima u NDH tokom 1941“.
Prvi tom je posvećen Stepinčevoj biografiji, njegovim crkveno-političkim i političkim stavovima i delovanju poslednjih godina Kraljevine Jugoslavije sa stolice nadbiskupa zagrebačkog. Poseban deo odnosi se na njegove stavove prema Srbima, pravoslavlju, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i južnoslovenskoj kraljevini.
Trotomna studija „Stepinac i genocid nad Srbima u NDH“, autora Predraga Ilića (Foto: Veljko Đurić Mišina/Novi Standard)Naslovi drugog i trećeg dela ukazuju da se autor vremenski ograničio na period april–decembar 1941. godine, to jest na prvih osam meseci postojanja NDH. To se može razumeti ako se ima u vidu činjenica da su već u to vreme izvršeni najveći zločini nad Srbima, odnosno da je planski i sistematski genocid ustaša nad njima ispoljio sve svoje bitne karakteristike.
Drugi tom sadrži genezu, hronologiju i najvažnije karakteristike zatiranja Srba sprovođenog tokom 1941. godine.
Treći tom posvećen je nadbiskupovom odnosu prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i prema zatiranju Srba u njoj. (Ovde treba naglasiti da se prva dva toma Ilićeve knjige mogu čitati i kao zasebne knjige, odnosno monografije, ali da se treći tom ne može ispravno razumeti bez poznavanja prethodna dva.)
Svojim nečinjenjem nadbiskup je odbacio osnovne temelje hrišćanskog učenja, priklonivši se političkoj ideologiji i praksi ustaškog pokreta
U sva tri toma lako je uočljiva analiza dnevnika, koji je vodio sam nadbiskup ili njegovi sekretari (pod njegovim nadzorom). Studija obiluje brojnim navodima iz ondašnje ustaške i crkvene štampe. Posebnu vrednost predstavlja korišćenje bogate arhivske građe koja se čuva u hrvatskim arhivima (gotovo nepoznate srpskim istoričarima) i obimne literature.
Polazeći od navedene arhivske građe i literature, Ilić, po prvi put u našoj istoriografiji, detaljno analizira Stepinčeve prve susrete sa poglavnikom NDH Pavelićem, zatim Stepinčev odnos prema krvavom zatiranju SPC u NDH, kao i njegovu ulogu u organizovanju prve dve biskupske konferencije u NDH, koje su, na specifičan način dale podršku ustaškoj vladavini.
Zaokružena analiza
Posebno mesto u ovoj knjizi ima poglavlje „Zaključak“, u kome autor daje završnu i zaokruženu analizu držanja nadbiskupa zagrebačkog prema genocidu nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (izvršavanog po planu koji je 15. maja 1941. godine u Gospiću obznanio Mile Budak – pobiti, proterati i prekrstiti).
Svojim nečinjenjem nadbiskup je odbacio osnovne temelje hrišćanskog učenja, priklonivši se političkoj ideologiji i praksi ustaškog pokreta, a koju je, uz njega i zbog njega, prihvatio znatan deo hrvatskog naroda.
Ukazujući na brojna ogrešenja nadbiskupa zagrebačkog prema Srbima i njihovoj crkvi, Ilić je pokazao i dokazao da je nadbiskup bio i direktno i indirektno odgovoran za izvršenje tog genocida. Direktno – za otvorenu podršku ustaškom režimu najvećeg dela podređenog mu klera i za zdušno učešće u raspirivanju mržnje prema Srbima i u masovnom nasilnom pokatoličavanju Srba. Indirektno – za prisilno iseljavanje Srba iz NDH i za prikrivanje istine o genocidu nad Srbima. A sve to ga čini neospornim saučesnikom tog genocida.
Srpski civili su tokom Drugog sv. rata nasilno prelazili na katoličanstvo. Na fotografiji je prikazana grupa takvih civila u crkvi u Glini, a po drugim izvorima fotografija je načinjena u pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj Dubici, 1941. (Foto: Wikimedia commons/United States Holocaust Memorial Museum, Fotografija #90163/Public domain)Autor s pravom postavlja jedan broj pitanja čiji odgovori zavise samo od otvaranja arhiva u Vatikanu a tiču se NDH. Kad je reč o hrvatskim arhivskim fondovima, treba naglasiti činjenicu da original nadbiskupovog dnevnika još uvek nije dostupan profesionalnim istoričarima.
Predrag Ilić u određenim delovima koristi pravo da iznosi pretpostavke o mogućim događajima, koje zasniva na onom što se prethodno desilo. Sami potonji događaji potvrdili su pretpostavke.
Lično mišljenje autora ovog prikaza može se shvatiti i kroz tvrdnju da je ovom studijom Predrag Ilić stavio tačku na gotovo sve najvažnije kontroverze oko nadbiskupovog držanja prema srpskom narodu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Posle ove studije trebalo bi očekivati reakcije sa raznih strana. Uostalom, polemike i rasprave doprinose preispitivanju tumačenja prošlosti. Zato će i eventualni napadi na ovu knjigu biti korisni u procesu daljnjeg razjašnjenja života i dela nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca, a naročito njegovog odnosa prema srpsko-pravoslavnom narodu i njegovoj crkvi.
Veljko Đurić Mišina je bivši direktor Muzeja žrtava genocida u Beogradu. Ekskluzivno za Novi Standard
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Wikimedia Commons/Katolička crkva u NDH/NDH – salute/Unknown author/Public domain
BONUS VIDEO:
