Iz koga god ugla da posmatrate ukrajinski sukob, kao i sva druga žarišta po svetu, nameće se zaključak da je sa evropskog stanovišta ključno nemačko pitanje. Zato što svaka evropska budućnost, bilo unijatska bilo partikularna, najviše zavisi od nemačkog izbora. Nemački izbor prvenstveno se mora pratiti kroz uski prostor slaganja vektora potrebe za suverenom politikom i vektora obaveza prema atlantističkom hegemonu. Dakle, između pustih želja i realnih mogućnosti, sa konstatacijom da se na mnogim putanjama ova dva vektora poklapaju.
Posebno je uočljiva njihova programska podudarnost prema istočno-pravoslavnim narodima (Rusi, Belorusi, Srbi i sl.). Izbegavajući nepotrebne eufemizme, združenu anglo-germansku politiku prema ovim narodima možemo krstiti kao neprijateljsku. U taktičkoj ravni bi ponekad ta politika bila uvijena u masivnu ambalažu, na kojoj bi bile ispisane frazeološke poruke saradnje i poštovanja, no strateški pravac se uvek pružao jedino i samo prema okupacionim i kolonijalnim namerama.
Nakon Drugog svetskog rata i zločinačke uloge nemačke države u njemu, kod nekih germanskih intelektualaca i naučnika rodila se potreba za formulisanjem strategije u kojoj bi nemačka budućnost zauvek bila bez crvenog nuklearnog dugmeta. Po svedočenju atomskog fizičara i nobelovca, Vernera Hajzenberga, u knjizi koja je kod nas prevedena pod naslovom Fizika i metafizika, nemački kancelar Konrad Adenauer je bio pristalica ideje da njegova država otpočne proizvodnju atomskog oružja.
Hajzenberg piše: „A onda je Adenauer u jednom javnom govoru rekao da atomsko oružje u suštini predstavlja samo poboljšanje i pojačanje artiljerije, da je, dakle, u odnosu na konvencionalno naoružanje u pitanju samo razlika u stepenu. Takvo izlaganje, učinilo nam se, daleko je prevazišlo svaku podnošljivu meru“.
Stara ideja
Nakon toga, grupa vodećih naučnika (kasnije nazvana „Osamnaestorica iz Getingena“) sročila je zajednički dokument i objavila ga 16. aprila 1957. godine, u kome su podvukli dva osnovna cilja. Prvi se ticao upozorenja o pravoj prirodi atomskog oružja, a Hajzenberg piše da „nemačko stanovništvo mora biti potpuno obavešteno o dejstvu atomskog oružja; svaki pokušaj ublažavanja ili ulepšavanja morao se sprečiti“.
Drugi cilj je morao zaustaviti težnje nemačke vlade za posedovanjem atomskog oružja, gde Hajzenberg kaže „mi smo sasvim jasno morali reći da posedovanje atomskog oružja ne bi za Saveznu Republiku značilo pojačanje bezbednosti, nego njeno ugrožavanje“. U nastavku teksta, Hajzenberg još dodaje: „Jer užasavanje zbog postupaka naših zemljaka u godinama rata bilo je još suviše rasprostranjeno da bi dopustilo da se atomsko oružje nađe u nemačkim rukama“.
Drugo je pitanje da li bi atlantistički hegemon dozvolio Nemačkoj da proizvede nuklearno oružje, ali je očigledna bila namera kod nemačkih političara – kao što postoji i danas – da dođu u posed „oružja sudnjeg dana“. Ne bi smeli da imamo bilo kakvih iluzija po ovom pitanju.
Upućeni istraživači govore kako je Nemačka u decenijama nakon poraza u Drugom svetskom ratu razvila trostepenu strategiju koja glasi: „1. evropska Nemačka, 2. nemačka Evropa, 3. nemačka Evro-Azija“. Sve do odlaska Angele Merkel činilo se da se ova strategija uporno i skoro neprimetno realizuje: Nemačka je polako stavljala evropski kontinent pod sopstvenu ekonomsku dominaciju i otvarala je strateške energetske rute prema evroazijskim stepama.
Bivši Savezni kancelar Savezne Republike Nemačke Konrad Adenauer (Foto: KAS-ACDP/Peter Bouserath, CC-BY-SA 3.0 DE)Već nakon što su ispaljene prve granate u Ukrajini, ova strategija je postala primarna meta u sukobu. U kombinaciji nasilnih, medijskih i moralnih pritisaka, Nemačka se odrekla sopstvene energetske budućnosti i pristala na ekonomsku stagnaciju. Tako je poništila elemente iz treće tačke njene neformalne trostepene strategije, a zatim je izgubila i dejstvo druge tačke. Danas se u najboljem slučaju nalazi na prvoj tački – što je politička zaostavština kancelara Olafa Šolca.
Merc sebe vidi kao novog velikog vođu naoružane nacije spremne za ratove
Međutim, iako je Šolcu sa pravom zamereno mnogo toga, stiče se utisak da je on dok je nevoljno popuštao na planu nemačkog strateškog pravca, razumeo u isto vreme gde bi se trebali prostirati vektori nemačke budućnosti. Druga je stvar što je bio nemoćan da se pruži prema tom horizontu. U slučaju njegovog naslednika na mestu nemačkog kancelara, Fridriha Merca koji je pristigao iz redova „CDU“, teško da bi se mogla podvući ista tvrdnja.
Ono što je Šolc teškom mukom pokušavao da zadrži, danas Merc sa oduševljenjem poklanja. Merc u svom političkom karakteru manifestuje odlučnost „davoskog“ učenika iz klupa Klausa Švaba i nepodnošljivu sklonost ka uprošćenom tumačenju najsloženijih svetsko-istorijskih procesa, nasleđenu iz upravnih odbora najvećih finansijskih korporacija.
Mercova vladajuća koalicija za ovo kratko vreme koliko je na čelu države, gori ratnim plamenom, ne pokazujući naznake pacifističkog pristupa koji su posle ratne katastrofe dosledno zagovarali Hajzenberg i njegove kolege. Merc sebe vidi kao novog velikog vođu naoružane nacije spremne za ratove. Odlučio je da počne iz Ukrajine i njegove odluke vezane za ovo vruće ratište neodoljivo upućuju na novu i snažniju eskalaciju rata na evropskom kontinentu.
Ciklična putanja
Nemačka vlast na čelu sa kancelarom Mercom iskreno veruje kako bi isporuka raketa dugog dometa „taurus“ Kijevu, postala tačka preokreta na kojoj bi ukrajinska pobeda iznikla iz ratnog pepela. Hrabre sebe i ubeđuju germansku javnost da samo Nemačka (naravno uz SAD) poseduje magično i nepobedivo oružje, poput mitskog mača kralja Artura. Pre „taurusa“ su to bili tenkovi „leopard“, ali priča sa njima se nije završila baš najsrećnije po nemačku vojnu industriju.
Ništa bolje nisu prošli ni američki avioni „F-16“, odnosno nisu doneli preokret na ratištu. Nekako sve podseća na istorijske događaje iz Drugog svetskog rata kada je Treći Rajh grozničavu nadu u promenu ratnog ishoda polagao u raketni program „FAU-2“. „Taurus“ je sigurno veoma ozbiljna raketa, ali su veoma ozbiljni i rizici po Nemačku od njene isporuke ukrajinskom političkom i vojnom vrhu.
Da li će „taurus“ postati kap koja je prelila čašu ruskog strpljenja? Da li bi tada, najzad, usled preterane rastegljivosti pukle „crvene granice“ ruske uzdržanosti? Mnogi u Nemačkoj su sigurni u potvrdne odgovore i sa pravom su uplašeni. Ubeđeni su da bi nakog upotrebe „taurusa“ ruske rakete posetile nemačko tlo.
Čak i da se ovo ne desi – što nije realno – izražavaju bojazan da „taurusi“ ne bi ništa značajno promenili u smislu ruskog trijumfa. Samo bi se Nemačka – snažno involvirana u rat preko ovih naprednih raketa kojima bi samo nemački oficiri mogli da upravljaju – opet našla na strani gubitnika u ratu. A Berlin više ne sme sebi dozvoliti takav scenario.
Nemačka raketa „taurus“, 2006. (Foto: Wikimedia commons/axesofevil2000/Public Domain)Nemačka istorija kao da se uvek vrtela na zatvorenim elipsastim putanjama, gde bi se na tačkama preloma nemačka politika naglo menjala iz mirnodopske u ratnoosvajačku. Kao da su uspešni i prosperitetni periodi u kojima je do izražaja dolazila genetska predodređenost germankog naroda za savršenu organizaciju i tvrdi rad, bili samo istorijski predasi u pripremi za nove osvajačke pohode. A onda bi se posle bolnih poraza pogled nemačkog čoveka usmeravao samo prema sopstvenom dvorištu, kada bi se setio da ga na policama kućne biblioteke čekaju romani Tomasa Mana i Remarka.
Možda je veliki mislilac Fridrih Niče podsvesno baš na ovoj cikličnoj putanji nemačke istorije, šetajući se jednoga avgustovskog dana 1881. godine šumom pokraj švajcarskog jezera Silvaplana, porodio pokraj kamenog bloka u obliku piramide misao o „večnom vraćanju istog“?!
Misao o organskom karakteru civilizacija koje se istorijski vrte u krug. Paradoksalno je da je Treći Rajh koristio Ničeovo delo kao alibi za formulisanje teorije o sopstvenoj rasnoj supremaciji i opravdanje za holokaust, a da je sam Niče – iako etnički Nemac – više cenio jevrejski narod od sopstvenog: „Uvek sam smatrao da su Jevreji zanimljiviji od Nemaca“. Niče je naslutio da se rađaju vesnici velikih, krvavih ratova iz njegove Nemačke.
U korist atlantizma
Aktuelni nemački kancelar Merc ne krije da je zahvaćen borbenim plamenom, ali dok lupa u ratne bubnjeve kao da ne želi da se seti elipsaste putanje nemačke tragične istorije. On samo vidi Bundesver kao buduću najveću armiju u Evropi, bez obzira na cenu koju bi Nemačka materijalno i psihološki morala da plati.
On planira povećanje broja aktivnih nemačkih vojnika na 200.000 i formiranje rezervnog sastava od takođe 200.000 pripadnika, pravdajući se preuzetim obavezama u okviru NATO alijanse. Objašnjava da bi ova struktura formalno ostala u okviru Člana 3 „Sporazuma o konačnom uređenju u vezi sa Nemačkom“ iz 1990. godine, u kome je predviđen maksimalni broj od 370.000 pripadnika nemačkih oružanih snaga.
Međutim, mnogi otvoreno pokazuju da bi ovaj Mercov plan bio pokušaj zaobilaženja ugovornih ograničenja oko broja nemačkih vojnika, preko transfera rezervog korpusa prema aktivnom sastavu vojske. Onda bi pod lupu došla pravna obaveza Nemačke proizašla iz međunarodnih sporazuma.
Pripadnici nemačkih oružanih snaga (Foto: IMAGO/Noah Wedel)Ukoliko kancelar Merc ostvari svoje vojne planove putem ovakvog tumačenja potpisanih sporazuma, mnogi u svetu bi razumeli ovaj potez kao kršenje međunarodnih obaveza, što bi dodatno narušilo poverenje u Nemačku kao partnera. Tada bi mnogi u svetu ponovo čuli bunjeve rata čiji potmuli tutanj stiže preko bavarskih planina i pruskih ravnica i mnogi bi se, širom planete setili kako je nekada sve počinjalo upravo nemačkim kršenjem ili zaobilaženjem međunarodnih sporazuma, i kako se uvek završavalo biblijskim tragedijama.
Merc samo vidi Bundesver kao buduću najveću armiju u Evropi, bez obzira na cenu koju bi Nemačka materijalno i psihološki morala da plati
Kada je slične namere imao kancelar Konrad Adenauer, bez obzira na istorijsku osetljivost prema pitanju nemačkog naoružavanja, na povesnu scenu su kročila „Osamnaestorica iz Getingena“. Ima li Nemačka danas takve ljude?
Zbog svega prethodnog, nemačko pitanje je ključno za evropsku bezbednosnu budućnost. Ako Nemačka krene putem novog militarističkog ciklusa, ona sebe vidi samo kao super-osvajača. Da li ostatak evropskih naroda ima želju da im se pridruži u novoj krvavoj avanturi, kao što su masovno podržali Adolfa Hitlera u njegovom pohodu na sibirska prostranstva?
Da li su zaboravili kako su njihovi biloški i ideološki preci prošli u operaciji „Barbarosa“? Mnogo je strahova oko evropske bezbednosne politike sa ovakvim evro-briselskim liderima, mnogo je i otvorenih pitanja. U slučaju Nemačke istorija nas uči da je jedno sigurno: ako stradaju i zbog njih stradaju drugi – biće sigurno u interesu atlantističke agende.
Igor Ivanović je publicista iz Beograda, dugogodišnji član Udruženja književnika Srbije i autor knjige „Protiv avnojevskog sveta”. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Maja Hitij/Getty Images
BONUS VIDEO:
