Gruzija će 26. oktobra održati izbore koje mnogi smatraju ključnim za budućnost ove šarmantne kavkaske zemlje, poznate po izvanrednoj hrani i prvorazrednim vinima. Mnogi analitičari u zemlji, kao i političari, naročito oni sa vlasti, predstojeće izbore nazivaju trenutkom odluke u kojem se bira između rata i mira.
Vladajućom partijom, kao i vladom, nominalno upravlja beskompromisni mladi premijer Irakli Kobahidze, ali nije tajna da konce iz pozadine vuče preduzetnik Bidzina Ivanišvili, milijarder koji je, usled važnosti izbora, odlučio da izađe iz senke i stane na prvo mesto izborne liste (premijer Kobahidze je drugi).
O važnosti izbora u Gruziji dovoljno govori činjenica da je reč o zemlji koja je 2008. vodila rat sa Rusijom, a da dve glavne izborne liste imaju različite stavove o tome na kojim osnovama treba graditi odnose sa Moskvom i, posledično, sa Zapadom.
Rat u Ukrajini, koji će u februaru ući u četvrtu godinu, dodatno naglašava važnost ishoda ovog političkog odmeravanja snaga. Štaviše, glavni argument vladajuće partije jeste da opozicioni političari predstavljaju marionete koje teže da od Gruzije naprave drugi front u ratu Zapada sa Rusijom.
U geopolitičkom smislu, jednako važni izbori u Moldaviji biće održani već ovog vikenda, ali cilj ovog teksta nije analiza geopolitičke situacije, koja je većini čitalaca Novog Standarda uglavnom poznata. Ono što im je međutim manje poznato je izuzetno zanimljiva dinamika gruzijskog političkog života, koja nosi dosta pouka za sve državnike koji imaju ambiciju da zaista vladaju, a ne da budu protočni bojleri za sprovođenje političkih naloga koji im se stavljaju na sto.
NVO invazija
Spirala dešavanja koja će kulminirati na izborima sledećeg vikenda pokrenuta je u februaru 2023. godine, kada je pred gruzijskim parlamentom prvi put predložen nacrt ”Zakona o transparentnosti stranog uticaja”. On je predviđao da se sve nevladine organizacije i drugi društveno-politički subjekti koji se sa više od 20 odsto sredstava finansiraju iz inostranstva deklarišu kao agenti stranog interesa. Treba naglasiti da u Gruziji funkcioniše oko 30.000 nevladinih organizacija, što je ogroman broj za zemlju sa manje od četiri miliona stanovnika.
Malo je pitanja koja mogu tako momentalno da pokrenu izvršnu fazu obojene revolucije kao što je predlog ili usvajanje jednog ovakvog zakona. Razlog je što bi njegova uspešna implementacija otežala ili čak onemogućila izvođenje bilo kakve obojene revolucije na duži period, pa se NVO aktivisti i njihovi spoljni patroni po pravilu aktiviraju na ulici u pokušaju da spreče njegovo usvajanje.
Protesti protiv gruzijskog Zakona o transparentnosti stranog uticaja, Tbilisi, maj 2024 (Foto: Vano Shlamov/AFP/Getty Images)Paralelno sa time koristi se ceo instrumentarijum pritisaka na vlast koja se usudila da jedan ovakav zakon uopšte razmatra, od personalnih sankcija, do ekonomskih mera prinude, pa sve do, u izuzetnim slučajevima, pretnje vojnom intervencijom sa ciljem smene režima. Drugim rečima, usvajanje ovakvog zakona je najveća moguća crvena marama za kreatore obojenih revolucija.
Gruzijska vlast ili nije očekivala ovakvu reakciju, što je malo verovatno, ili je potcenila količinu pretnji, ucena i pritisaka koji će uslediti – što spolja, što iznutra – i brojnost demonstracija koje su, kao i uvek u sličnim slučajevima, privukle deo naivne omladine. Stoga je partija premijera Kobahidzea odlučila da prizna poraz pa je zakon već u martu povučen iz parlamentarne procedure.
No bilo je to, ispostaviće se, samo taktičko primirje, do sledećeg proleća. Gruzijska vlada je vreme između marta 2023. i aprila 2024. godine iskoristila da se na svim poljima (obaveštajno, diplomatski, politički) spremi za uličnu reakciju opozicije i NVO sektora. Potom je odlučila ne samo da usvoji neznatno izmenjenu verziju pomenutog zakona, već i da odmah jasno stavi do znanja da ta odluka nije podložna preispitivanjima, bez obzira na količinu protesta i pritisaka koji će uslediti.
Oslobađanje od straha
Jednom kada je videla da opozicija i nevladine organizacije, uprkos solidnoj brojnosti uličnih protesta, nemaju mogućnost da sruše vlast na ulici, vlada premijera Kobahidzea shvatila je da vlast koja ima dovoljnu podršku naroda, spremnost da istrpi sankcije i čvrstu kontrolu nad bezbednosnim aparatom nije lako svrgnuti. Drugim rečima, shvatila je da je moć Zapada da utiče na gruzijske političke procese direktno proporcionalna strahu od te moći.
A jednom kad su se tog straha oslobodili, usledio je ceo niz odluka koje malenu Gruziju svrstavaju u rang ponosnih i suverenih evropskih država, što je kategorija u kojoj odavno ne vlada gužva. U skladu sa Ničeovom maksimom da nas ojača ono što nas ne ubije, gruzijska vlada je, preživevši masovne demonstracije i izdržavši otvorene pritiske SAD, Velike Britanije i Evropske unije, donela ceo niz suverenističkih odluka o kojima druge evropske zemlje, sa izuzetkom Belorusije, mogu samo da sanjaju.
Osim zakona o zabrani propagande LGBT ideologije koji verovatno predstavlja drugu najveću crvenu maramu u očima zapadnih ambasada, gruzijska vlast je ne samo priznala da je Sakašvili 2008. godine pokrenuo samoubilački rat protiv Rusije, već se i izvinila građanima Južne Osetije i Abhazije zbog napada, i najavila podizanje optužnice protiv Sakašvilija za izdaju zemlje jer je za račun spoljnog nalogodavca uveo zemlju u rat. Ironija je što je Sakašvili upravo došao na vlast nakon obojene revolucije u Gruziji 2003. godine (tzv. ”Revolucija ruža”).
Tako su dva hrabra čoveka (Kobahidze i Ivanišvili) političkim blickrigom za samo nekoliko meseci uspeli da od kavkaske verzije onoga što u Srbiji nazivamo Petooktobarskom republikom, a što se odnosi na status ponižene i desuverenizovane kolonije, povrate status ponosne i suverene zemlje, koja samostalno donosi odluke o svojoj budućnosti.
Gruzijski preduzetnik i političar Bidzina Ivanišvili tokom govora u Tbilisiju, 28. april 2024. (Foto: gd.ge)A kad smo kod Petog oktobra, gruzijska obaveštajna služba optužila je bivše članove Otpora, rebrendirane pod imenom Kanvas nakon rušenja Miloševića, da su aktivno regrutovali aktiviste sa namerom da orkestriraju nasilno svrgavanje zakonito izabrane vlade Gruzije. Kanvas je na svom sajtu osudio saopštenje gruzijske obaveštajne službe i negirao konspirološku pozadinu svojih aktivnosti, ali nisu negirali da su održali trodnevni seminar gruzijskim aktivistima u jednom hotelu u Tbilsiju.
Elem, od predstojećih izbora u Gruziji zavisi ne samo budućnost, već i prošlost ove zemlje, s obzirom da će onaj ko bude pobedio definisati zvanični istorijski narativ o ratu i revoluciji kroz koje je ova država prošla u prvoj deceniji 21. veka. U tom smislu izbori zaista predstavljaju borbu za dušu Gruzije, odnosno za njen identitet i nacionalni karakter.
Ukoliko Gruzijski san nakon niza krupnih političkih odluka dobije mandat da nastavi u tom smeru, gotovo je izvesno da možemo očekivati novi pokušaj uličnog prevrata pod izgovorom borbe protiv navodne izborne krađe. Njegovi izgledi za uspeh nisu veliki, premda ne treba zanemariti da bi protesti ovoga puta, za razliku od onih iz aprila i maja, mogli biti nasilni, za šta u Gruziji – za razliku od recimo Srbije – postoji realan potencijal ako se uzme u obzir veliki broj dobrovoljaca iz ove države na ukrajinskom frontu.
Odjeci iz Tbilsija
Važnost predstojećih izbora u Gruziji prevazilazi granice ove zemlje budući da će, u zavisnosti od rezultata predstojećih izbora, mnogi akteri moći da izvuku korisne pouke. Opozicija u susednoj Jermeniji će svakako pažljivo posmatrati njihov ishod, s obzirom na veliku političku sličnost između dve zemlje.
Kao što je Mihail Sakašvili 2003. godine došao na vlast u Gruziji nakon uličnog prevrata, da bi 2008. uvukao zemlju u gubitnički rat, na isti način je 2018. godine došao na vlast u tom trenutku nepopularni Nikol Pašinjan (o tome smo još tada pisali OVDE), da bi ubrzo potom izgubio rat od Azerbejdžana. U tom smislu, u slučaju povoljnog ishoda gruzijske epizode, pitanje je vremena kada će neko u Jermeniji odlučiti da Pašinjanu, koji je uspeo da se zadrži na vlasti uprkos katastrofi u Nagorno-Karabahu, postavi ista ona pitanja koja Gruzijski san danas postavlja Sakašviliju.
Na kraju, ishod gruzijske političke drame pažljivo će pratiti i lideri u Beogradu i Banjaluci. Naročito je zanimljiv primer Milorada Dodika koji je prvo najavio zakon o stranim agentima sličan onom gruzijskom, da bi potom ustuknuo i odustao od prvobitnog plana. Izvesno je da je Dodikov manevarski prostor mnogo manji, s obzirom na geografska, ekonomska i politička ograničenja koja ima pred sobom, a o kojima Gruzijski san nije morao da razmišlja. Osim toga u Banjaluci sasvim sigurno nije prošla neopaženo vest da je Stejt department na poziciju Izaslanika SAD za Zapadni Balkan nedavno imenovao Aleksandra Sašu Kasanova, diplomatu koji je dobio nagradu za „izvrsnost u radu” za posao koji je obavljao kao politički savetnik ambasade SAD u Kijevu tokom „Majdanske revolucije” 2014. godine.
Predsjednik RS Milorad Dodik proglašava pobedu SNSD-a na lokalnim izborima, 6. oktobar 2024. (Foto: SNSD/X)Premda ovakvo imenovanje predstavlja crvenu lampicu koja upozorava na oprez, sasvim je jasno da je građanima Republike Srpske, nakon svega viđenog u protekle dve i po decenije, mnogo teže prodavati romantičnu priču o uličnoj borbi za slobodu kojom preko NVO aktivista diriguju strane ambasade.
Da li su i građani Gruzije spremni da polože taj ispit zrelosti, saznaćemo 26. oktobra i u danima koji će uslediti.
Aleksandar Vujović je glavni urednik Novog Standarda
Izvor Novi Standard
Naslovna fotografija: Irakli Gedenidze/Reuters
BONUS VIDEO:
