„Tako ne smeš, Ameriko: ti se raspadaš na komade, na grupe ljudi od kojih svaka ima svoj identitet, a to nije ona demokratija koju smo mi hteli i za svoju zemlju i za svet“.
Ovako govori američki politikolog i filozof Frensis Fukujama u svom najnovijem eseju. Čim su ovo pročitale, njegove kolege-demokrate obrušile su se na njega svom silinom. Društvena misao SAD i Zapada ne može, naravno, bez Fukujame. Ništa što je bilo sve suprotno od onoga što je on predviđao u svom „kraju istorije“ sa pretvaranjem celog sveta u jedan globalni Zapad.
Fukujama je pogodio sa knjigom koja se pojavila kasnije, sa ukazivanjem (dijagnozom) zbog čega je prestao da funkcioniše sistem upravljanja Amerikom. I, evo sada – a Fukujama uopšte nije Amerikanac već ideolog demokrata i globalista – svojima objašnjava zbog čega više ne funkcioniše ni „demokratsko krilo (američke) politike“.
Evo ukratko njegovog razmišljanja.
On smatra da „politike identiteta“ ne sme biti. Jer, identitet je najčešće rasno-nacionalni, pa postaje važno što je neko (u SAD) poreklom iz Afrike ili Latinske Amerike, a to što je sada Amerikanac odlazi u drugi plan.
Još gore, ugnjetavani crnci osećaju ljutu mržnju prema Americi kao zemlji robovlasnika, pa crni sportisti u vreme intoniranja njene himne kleče i tako podsećaju na vekove ropstva, a i prema zastavi i ostalim zajedničkim simbolima. Tako je, tvrdi Fukujama, i sa drugim nacionalnim grupama. A same grupe se raspadaju na još manje grupe.
Fukujama upozorava da je u toku i raspad, ako ne i rasturanje nacije, i na bazi pola: radikalne feministkinje, gej-aktivisti, a tu su još i pobesneli ekolozi i mnogi drugi. Svi liče jedni na druge po tome što raspiruju mržnju prema drugim grupama, a još to rade promućurno i u globalnim okvirima.
Upravo taj zlobni haos je – izborna baza demokrata. Samo, što to nekako funkcioniše jedino kad se treba ujedinjavati protiv republikanaca, a inače – ne.
Fukujama predlaže da se Amerika – okrene od opisanog narastajućeg haosa i vrati „objedinjujućim faktorima“ – makar i staroj dobroj borbi za ekonomska prava i mogućnosti. U suprotnom, ni društvo, a ni Demokratska partija, neće moći da funkcionišu kao celina jer će svi proždirati sve. Zbog toga masa demokratskih birača prelazi na stranu republikanaca. Sve u svemu, Fukujama pokazuje da nije želeo ovakav globalizam i liberalizam.
Kolege-demokrate se već surovo spore sa Fukujamom. Teza prva: sve radikalne grupe (koje si pobrojao) sa razlogom se osećaju zakinutim… Njihov sve žešći aktivizam jača demokratiju, a ne slabi je. Ti ugnjetavani ranije prosto nisu išli da glasaju.
Teza druga: prvo uklonite silesiju zakona i pravila koja diskriminišu pominjane grupe, pa tek onda govorite o pravoj demokratiji koja objedinjuje sve.
Teza treća: politiku identiteta su lansirali beli ugnjetavači koji su sebe takođe pretvorili u posebnu grupu koja se razlikuje od ostalih.
Teza četvrta: za sve je kriv Donald Tramp koji je tokom predizborne kampanje stalno govorio o rasnim pitanjima, migraciji i ostalom, pa tako pustio džina iz boce. Zato Fukujama – ako želi da vidi normalnu Demokratsku partiju – neka prvo promeni suštinu Republikanske partije, to jest – potrebno je da se oni oslobode svoga Trampa.
Fukujama se, dakako, brani i objašnjava da su ljudska prava – prava jednog čoveka, jedne ličnosti, a ne agresivnih grupa koje se bore protiv ostalih grupa.
Pogledajmo kako se prema svemu što se događa među demokratama odnose republikanci i njihovi ideolozi.
Nešnel Rivju sve što se događa opisuje kao ponavljanje modela Velike francuske revolucije s kraja 18. veka. Ukazuje da vlast da je vlast tada prelazila u ruke sve ekstremnijih revolucionara koji su, i fizički, uništavali prethodni sloj svoje sabraće.
Isti list tvrdi da se to isto događa u Sjedinjenim Državama i u drugim zapadnim društvima napravljenim na američki kalup: liberale su proždrli levičari, njih su počistili progresisti, a sada na njih nasrću socijalisti. Potom će na red doći ultralevica, pa komunisti i anarhisti. Svi su spremni ne samo da `pojedu Ameriku` nego i da se pojedu – međusobno.
Ovako o samoproždiranju demokrata govori i Fukujama. Znači li to da on naprosto ne želi da se sretne sa giljotinom?
Izvor Fakti, 21. februar 2019.
