Lako je biti general nakon bitke. Tako se i ja sećam jednog razgovora od pre 15 ili 20 godina sa zapadnim sagovornicima – iz današnjih neprijateljskih nacija – o proširenju NATO-a.
Razgovori su uvek počinjali na relativno ozbiljan način. Sa naše strane, ljubazno smo pitali: zašto to radite? Blok se sve više približavao Rusiji, uprkos uveravanjima da to nije anti-ruski projekat. Njihov odgovor je bio jednako ljubazan: o čemu govorite? Ovo nije usmereno protiv Rusije. Trebalo bi da pozdravite to što imate stabilne, demokratske susede pod pažljivim okom NATO-a.
Nakon sat vremena, posebno u neformalnim delovima razgovora, prava mišljenja bi počela da izlaze na površinu. Upozoravali smo ih, ako nastavite da pritiskate, na kraju ćete stići do Ukrajine – a to je nemoguće. To je crvena linija.
Njihov odgovor je bio: Ma daj! Protivili ste se Poljskoj i Mađarskoj, a onda ste to prihvatili. Isto je bilo i sa Baltima, ali se ništa nije desilo. Koja je razlika sa Ukrajinom? Prosto ćete se naviknuti na to.
Naši prigovori: „Ne, ne razumete! Ukrajina je potpuno drugačija! To neće biti isto. Ovaj put će se završiti loše!“ – dočekivani su poluosmesima i poučnim klimanjem glavom. Njihov izraz lica je govorio: razumemo vaše brige, ali ne brinite, mi ćemo to sve srediti.
Surova realnost
Bili smo u pravu, a oni su pogrešili. Ali ta činjenica danas ne čini realnost nimalo lakšom. Nastojanje da se Ukrajina uvede u NATO – tako neodoljiva nagrada za Atlantski blok – nije bilo nikakav „manevar u poslednjem trenutku“. Naprotiv, Dokumenti Državnog sekretarijata SAD iz 1990-ih pokazuju da se buduće članstvo Ukrajine u NATO razmatralo čak i tada u vreme raspada SSSR-a. Naravno, to im tada nije bio prioritetni cilj, ali je bio logična posledica pobede Zapada u Hladnom ratu. Svi prigovori koji bi se suprotstavljali ovoj logici bivali su odmah odbačeni.
Pogrešne strateške procene i arogancija koje su karakterisale takozvani liberalni svetski poredak jedna su stvar. Ali interesantnije je to zašto se ukrajinski slučaj ispostavio kao potpuno različit (u odnosu na Poljsku, Balte i druge, prim. prev). Zašto oni za koje je Ukrajina bila samo još jedan figura u velikoj geopolitičkoj igri nisu uspeli da razumeju njenu jedinstvenu poziciju? Ili su je možda razumeli, ali nisu marili za to?
Ceremonija podizanja mađarske, poljske i češke zastave ispred sedišta NATO u Briselu, 16. mart 1999. (Foto: NATO)Jedno tumačenje je da je ukrajinsko pitanje nerazdvojno od ruskog pitanja. Tačnije, isprepletena su u mreži istorije, geografije, religije, kulture i mitologije. Borba između neizbežne simbioze i očajničkog razdvajanja nije kontradikcija – to je dijalektika. Svaki pokušaj da se jedno definiše bez drugog rezultira nestabilnošću. I svaki put kada su spoljni faktori pokušavali da manipulišu ovim balansom u svoje svrhe, rezultat je bio katastrofalan.
Zapadni stratezi su dugo bili opsednuti ruskim pitanjem, uvek tražeći načine da minimiziraju uticaj Moskve. Raspad SSSR-a predstavljao je jedinstvenu priliku da se suzbije ponovno podizanje Rusije. Tada je usledio pokušaj da se istočna Evropa modeluje u korist Zapada, bez obzira na posledice.
Ishod ovog rata odrediće budući odnos između Rusije i njenih suseda, kao i ulogu Rusije u međunarodnom sistemu
Svaka izgradnja nacije je svojevrsna imaginacija – podrazumeva proces samoproizvođenja. Prostor na kome je danas ukrajinska država uvek je bio poprište sudara konkurentnih nacionalnih mitova. A istorijski gledano, ovi sukobi su se završavali krvoprolićem.
Svakog puta, konflikt je rezultirao privremenom ravnotežom koja je trajala jedan istorijski ciklus pre nego što bi se ponovo srušila. Ono čemu danas svedočimo jeste samo ponavljanje istorije ubrzanim tempom. Tri decenije nakon pojave moderne Rusije i Ukrajine, ponovo živimo sažetu verziju vekovnog rivalstva i presvrstavanja.
Istorijsko iskustvo
Godinama nakon 2014. godine, Rusija je pokušavala da uveri Zapad da njeno viđenje Ukrajine nije proizvod propagande, već fundamentalno različito kulturno i istorijsko iskustvo. Ukrajina nije bila samo još jedna zemlja koja bi mogla biti apsorbovana u NATO bez posledica. Ali ti argumenti su bili odbačeni. Zapadni zvaničnici su saosećajno klimali glavom, ali njihovi izrazi lica su jasno pokazivali: ovo je samo još jedan slučaj ruske imperijalne nostalgije. Prebolićete to.
Prava tragedija je što će se ovaj konflikt uvek voditi u Ukrajini. Mnogi su se nadali da će izbeći direktnu vojnu konfrontaciju. Možda bi to bilo moguće da čitav globalni sistem nije u haosu. U ovom sukobu ne radi se samo o Ukrajini, pa čak ni o Rusiji – on je rezultat raspada šireg liberalnog svetskog poretka.
Kako je posthladnoratovski međunarodni sistem postao nestabilan, narastajuće sile iz različitih kulturnih i istorijskih sfera – posebno iz Azije – počele su da izazvaju zapadnu dominaciju. Zapad je odgovorio pokušajem ponovnog uspostavljanja svoje ideološke i vojne hegemonije. U međuvremenu, Rusija, osećajući se pribijenom u ćošak, videla je sebe kao pritisnutu do krajnjih granica. Na koncu, bojište ovih velikih svetskih gibanja postala je Ukrajina.
Ukrajinske snage u blizini Časov Jara, 27. januar 2025. (Foto: Wolfgang Schwan/Anadolu)Dve geopolitičke krize sada su se spojile u jednu. S jedne strane, tu je dugotrajno pitanje evropske bezbednosti, nasleđeno iz Hladnog rata. S druge strane imamo pitanje samoopredeljenja Rusije i Ukrajine, koje prethodi postojanju modernih nacija-država. Svako od ovih pitanja pojedinačno bilo bi izuzetno kompleksno, a zajedno čine nerazrešivu zagonetku.
Rat koji je započeo 2022. godine imao je za cilj da reši prvi problem: pitanje evropske bezbednosti. Međutim, kako je rat napredovao, drugi problem – duboka i neizbežna rusko-ukrajinska isprepletenost – postao je jednako važan.
Budućnost svetskog poretka neće biti odlučena na bojištima Ukrajine – osim ako, naravno, događaji ne prerastu u nuklearnu katastrofu, što je scenario koji se ne može potpuno isključiti. Svet je mnogo veći od polja borbe Rusije i Zapada. Zbog toga Globalni jug i veliki deo Azije ostaju uglavnom ravnodušni prema ovom sukobu, posmatrajući sa strane i čuvajući svoje interese.
Ali Rusija, Ukrajina i Zapad ne mogu izbeći ovu bitku. Ishod ovog rata odrediće budući odnos između Rusije i njenih suseda, kao i ulogu Rusije u međunarodnom sistemu. I jedno je sigurno: niko nije zainteresovan za remi.
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: RT International
Prevod: Mihailo Bratić/Novi Standard
Naslovna fotografija: John Moore/Getty Images
BONUS VIDEO:
