Ako ostane bez formalizovanog upravljačkog centra, Evropska unija će se raspasti, kaže nemački politički autor Herfrid Minkler/Herfried Münkler u svojoj poslednjoj knjizi Umbruch der Macht/Transformacija moći (april 2025, Rowohlt, Berlin). Neko mora da vodi, „a ko drugi nego Nemačka“, koja već čini geografski, vojni i ekonomski centar Evrope.
Nemce treba naterati da zavole rat. Nova EU hijerarhija bi bila organizovana oko geostrateških i vojnih pitanja, ne oko individualnih sloboda i demokratije. Knjiga je visoko manipulativno štivo, koje konsekventno izjednačava NATO i EU. Srbije nema u knjizi, osim kao „prostora sa koga se povuklo Osmansko carstvo“. Rusija je večni neprijatelj.
Najpre o razlozima zašto je za recenziju na stranama RTS-ovih izdanja izabrana upravo ova knjiga kripto-revizionizma i naivnih eufemizama. Pod broj jedan, zato što njen autor ne dolazi iz nekog zabrana smešne nauke, već, i pored kritika tu i tamo za Kriegstreiberei (potstrekivanje rata, warmongering) uživa poziciju ugleda i poštovanja u akademskoj zajednici.
Minklerova uža specijalnost su istorija rata, rizik, bezbednost i nemačka volja za moć. Plodan je autor. Sva njegova dela se referišu na rano novo doba (otprilike 1400–1800) kao ključni formativni period za današnja politička zbivanja. Kod Minklera, prošlost je sadašnjost, u delatnom smislu.
Drugi razlog je politička afilijacija Erfrida Minklera. On je od mladih dana socijaldemokrata, pa se i sa te strane može pozivati na tradiciju prosperiteta i mira partije Vili Branta. Da su od 1999. evropske socijaldemokrate više nego upitne kao mirotvorci, to promiče levo-orijentisanom delu elektorata.
Treći razlog je Minklerov državotvorni status. On je jedan od eksperata koji su sarađivali na državnom projektu „Review 2014 – kakva spoljna politika treba Nemačkoj“. Od poznatijih internacionalnih imena tu su bili Džon Miršajmer/John Mearsheimer, Luiz Arbur/Louise Arbour, Lorens Fridman/Laurence Freedman, Timoti Garton Eš/Timoty Garton Ash. Ruski teoretičar Dmitri Trenin takođe, što bi danas bilo nezamislivo.
Minkler nije bio jedini savetodavac, ali kad se uzme u obzir dalji razvoj nemačke opšte politike, njegovi argumenti su prevladali. Glavni – da Nemačka u spoljnoj politici treba da se rukovodi svojim državnim interesima, ne demokratskim vrednostima – obrazlaže se na skoro četristo strana u Transformaciji moći.
Recenzija knjige, uz prevod ključnog poglavlja, nude se na uvid čitaocima RTS-a.
EU fale strateške glave
Knjiga je struktuisana kroz dugi uvod i pet poglavlja. Puna je redundantnih pasaža, no to dolazi iz Minklerove biografije – ako si vodeći stručnjak za Renesansu, moraš krenuti od Renesanse. No Renesansa nije problem, samo njena zloupotreba za definisanje trajnog ratnog i kao-ratnog stanja sa Rusijom. Uz američku pomoć, ili bez nje. Kako je knjiga objavljena pet meseci posle Trampove pobede na izborima, Minkler više puta spominje da će EU verovatno morati da bude neprijatelj s Rusijom bez Amerikanaca.
Uvod je bitan jer postavlja raspon argumentacije: EU ne valja takva kakva jeste. Guši je sistem veta, koji treba zameniti većinskim principom. Uniji je potreban vođa. To može biti samo Nemačka, uvek spreman servant leader zajedničkog evropskog dobra. Najveća prepreka su sami Nemci, jer to ne žele. Zato Nemce treba izvesti iz komforne nacionalne zone i uvesti ih u geopolitiku velikih uloga i rizika.
Kako? Pa treba ih uveravati, voditi, retorički obrađivati iz samog centra državotvornog diskursa, dok ne uvide da su sudbinski određeni za hegemona.
Ni to nije problem knjige. U nekom relaksiranijem vremenu čitalo bi se kao ekskurs o nemačkoj aroganciji između kolektivnih mentaliteta i humoreske. Da, Nemci su kroz istoriju bili toliko dobri u mnogo stvari, često bolji od drugih, što nije sporno. Nemci da, ali ne Nemačka, što i sam autor priznaje kad govori da su se Nemci „od loše države sakrivali u kulturu“.
Pripadnik nemačke vojske (Foto: Getty images)Problem je što je čitav zaplet knjige formiran oko premise da je Rusija neprijatelj zauvek. Kako se došlo do te premise kojoj se dodeljuje karakter aksioma, odatle potiče nemir Minklerovog dela?
Svi nemački građani „koji prihvataju mir diktiran od Putina biće odgovorni za dalje ratove koje će Rusija početi na istoku Evrope“ (s.22). Taj pasus govori eksplicitno o EU i Rusiji. Kad je to dakle bio prethodni rat EU i Rusije? Ili se možda u frojdijanskom lapsusu misli na dva svetska rata i Napoleonova osvajanja?
U svakom slučaju, ono što autor već u uvodu direktno poručuje Nemcima je – vi koji ste za mir, bićete odgovorni za novi rat. Evropska unija u mukama rešava jednu stratešku dilemu – da li je ona deo Zapadne Evrope ili Globalnog zapada? Transatlantskog Zapada ili evropskog Zapada?
Minkler veli: „Ostati deo Zapada znači ili u jednoj vrednosno orijentisanoj, ali usamljenoj Evropi proizvesti stratešku autonomiju; ili, naprotiv, evropske napore za odbranu globalnog Zapada ubrzati tako da postanu relevantni i za indopacifički prostor.“ (s. 32) U prvom slučaju EU se transformiše u vojnu krajinu. U drugom se bukvalno kaže da će se EU iz kontinentalnog rata Rusije i Ukrajine izvući tako da se pripremi za globalni rat. Minklerovo ratno veselje se teško podnosi.
Prvo poglavlje: Zamke savremene demokratije
Zašto postoji impresija da savremena demokratija ne funkcioniše? U tu svrhu Minkler citira nemačkog filozofa prava i bivšeg sudiju Vrhovnog suda u Karlsrueu, Ernsta-Volfganga Bekenferdea (Böckenförde, 1930–2019). Njegova čuvena teza je da demokratija „počiva na preduslovima kojima sama ne raspolaže“.
Bekenferde misli na strukturalnu grešku demokratije: Ljudi uvek prvo misle na sebe i svoje najbliže, tek onda na zajednicu. Demokratija kao sistem vladavine okreće tu antropološku situaciju naopako, kad traži da se vladar/vladajući sloj/građanin prvo brine o opštem dobru, pa onda o sebi i familiji. Delatne demokratije to rešavaju tako što u bazu ugrađuju moral pozajmljen iz hrišćanske religije.
Autor već u uvodu direktno poručuje Nemcima – vi koji ste za mir, bićete odgovorni za novi rat
Zaključak: Demokratije nemaju svoj moral, one žive od donetog morala. Ali činjenicu da je za demokratiju potrebno skoro religiozno odricanje od najgrubljeg egoizma, da su neophodni volja, pristanak i svestan rad svih, Minkler u nastavku opet pretvara u misioniranje za obračun s Rusijom. Njegova interpretacija demokratskog postulata: Zato što smo (Nemačka, EU) dobri, moralni i brinemo se o opštem dobru – zato moramo biti spremni za neminovni rat s Rusijom.
Minkler: „Poslednjih godina se autoritarni režimi mešaju u unutrašnje stvari zapadnih demokratija, posebno Rusija i Putin. (…) Na prvi pogled reklo bi se – i mi smo se njima mešali, a isto se istim vraća (…). Tu međutim postoji jedna fundamentalna razlika – mi smo to radili otvoreno, dok se oni nama mešaju tajno.“ (str. 86)
Drugo poglavlje: Granice Evrope kao geopolitički izazov
U tom delu Minkler definiše četiri stava problematičnog odnosa prema realnosti (s.119–125).
Prva manipulacija: Istočna granica Evrope je od 2014. određena političkim okretanjem Rusije od Evrope. Bliže istini bi bilo da je Rusija od 2000, ili još od bombardovanja Srbije 1999, u fazama isterivana iz Evrope. Ona se nije okretala, nju su okrenuli.
Druga manipulacija: Nisu Rusi hteli da drže EU i NATO van svojih granica, nego su hteli kontrolu nad Azovskim i Crnim morem. Pre će biti obrnuto – da su Rusi hteli da drže NATO van svojih granica, ali su jednog trenutka shvatili da to ne mogu bez kontrole nad Crnim morem. Da bi Rusi tehnički krenuli u rat i bez NATO proširenja, to je klimava teza.
Treća manipulacija: Do rata je došlo posle urušavanja predstave da Belorusija i Ukrajina mogu biti neutralna pufer-zona između EU i Rusije. Kako neutralna, kad je sve počelo jer je Ukrajini od 2008. direktno obećavano članstvo u NATO-u? Ko je verovao u ukrajinski neutralni pufer – Rusija ili EU? Kome se slomio svet, kad je shvatio da je to nemoguće?
Nemački politički mislilac Herfrid Minkler (Foto: picture alliance/dpa/Soeren Stache)Četvrta manipulacija: EU i NATO su jedno isto. Minkler dosledno poistovećuje EU i NATO, te proširenje te dve organizacije vodi kao sinonime. Za Ruse su međutim akutni problem bile samo granice s NATO-om. Granice sa Unijom Moskva nikada nije tretirala kao casus belli. Minkler stalno spaja EU i NATO, dok od čiste frekvencije NATO ne izgubi status samostalne varijable.
Peta manipulacija: Putin će napasti Tursku. Neizvesno je „koliko će potrajati muško prijateljstvo između Putina i Erdogana“, kaže Minkler. „Stoga ne treba gledati samo na Baltik kao mesto Putinovog sledećeg napada, što je sada slučaj, već u oku zadržati prostore Crnog mora i Bliskog istoka. (…) Sledeći projekat Kremlja je kontrola nad Turskom.“ (s.132)
Minkler koristi Botmässigkeit, nemačku reč za jurisdikciju, pravnu kontrolu, ali dovoljno otvorenu da implicitno pokriva i porobljavanje, osvajanje Turske. Neverovatno s kakvom lakoćom se insinuira da Rusija tako nešto uopšte može, čak i kad bi htela.
Da bi Nemačka kao „leader from behind“/„servant leader“ izašla na kraj s gornjim izazovima, „treba pripremiti većinu stanovništva da odustane od nekih elemenata države blagostanja, kako bi se namakla novčana sredstva neophodna za transformaciju Nemačke u Centralnu EU silu“ (s.154). Nemce treba uveriti da su srećniji kad su siromašniji. Minkler ne skriva da je njegova knjiga deo takve diskurzivne kampanje.
Treće poglavlje: Teodiceja nemačkih ratova
U tom delu se naveliko skicira ideologija sredine. Nemci su sve ratove počinjali iz paranoje okruženja, kaže Minkler. Samo po sebi se razume da Rusi nemaju pravo na tu vrstu paranoje.
Minkler piše istoriografiju želja i retoričkih odbrana. Sažeta argumentacija sa strane 195: Kao zemlja u geografskom centru Evrope, Nemačka se oduvek bavila idejom preventivnog rata. Ta nacionalna direktiva se u dvadesetom veku razvila u političku paniku, „što se pokazalo u neveštom i nesrećnom delovanju carske vlasti i Generalštaba jula i avgusta 1914. Dovoljna je bila samo predstava da se zemlja nalazi u okruženju, pa da se krene.“ Sledi vrhunski primer ratnog eufemizma: „Nemačka politika je kroz nepažnju i nespretnost uspela da se dva puta dovede u tu poziciju.“
Ima i pravih bisera, kao pasus sa strane 217, gde spominje kako su nemačke snage spalile biblioteku u belgijskom Levenu, prvi put u Prvom, onda opet u Drugom svetskom ratu.
Nemačka logika je 1914. počivala na tempu koji se mogao održati „samo ako porobljene zemlje ne bi pružale otpor“ (sic!). To je važilo za Luksemburg, ali ne za Belgiju, „i s tim u vezi je tamo došlo do nemačkog nasilja protiv domaćih, koji su navodno pucali iz zasede po nemačkoj vojsci. To su mogli biti i civili koji uopšte nisu pucali, ali su svejedno bili ubijani na licu mesta.“ U takvom haosu je, kaže Minkler, došlo do uništavanja belgijskih kulturnih dobara, kao biblioteke u Levenu, što je kasnije od Antante (Ujedinjeno Kraljevstvo + Francuska + Rusija) „propagandistički korišćeno kao primer neke nemačke svireposti“.
Biblioteka u Levenu, spaljena od strane nemačkih trupa, fotografija iz 1915. (Foto: Wikimedia commons/Public domain)Usput, belgijska „propaganda“ je tada čak smislila frazu „ici finit la cultura allemande“ (ovde završava nemačka kultura), što je, s obzirom da su im u Levenu samo u Prvom ratu Nemci spalili 300.000 knjiga, 1.000 srednjovekovnih rukopisa i 800 inkunabula, stvarno bilo preterano…
Drugi svetski rat je, kaže Minkler, „bio novi pokušaj Nemaca da iz sredine kontinenta osvoje hegemoniju nad Evropom.“ (s.221)
Sada bi bio treći, pod bitno drugačijim uslovima. Nemci su gubili ratove u dvadesetom veku „jer nisu mogli da se dogovore ko im je najveći neprijatelj – Francuska i Velika Britanija na zapadu, ili Rusija na istoku?“. Sudeći po knjizi čiji je autor imao savetodavnu ulogu u nemačkoj spoljnoj politici, dilema je rešena.
Četvrto poglavlje: Budućnost Zapada
Taj deo je koncipiran kao duplo samo-ovlašćenje: Evropskoj uniji da bude oštra sa svojim desnim populistima (jer neće rat s Rusijom), Nemačkoj da formalno preuzme kontrolu nad EU (da bi je spasila).
To su dugi pasusi u kojima se meandrira po politici vrednosti, da bi se zaključilo da smo „mi“, EU=Nemačka i Nemačka=EU, bolji od drugih i zato „nama“ pripada pravo da same sebe ovlastimo kad druge kažnjavamo i ucenjujemo.
Taj deo o „hegemonu EU“ je jedini gde se spominje Srbija, i to samo u vezi s Aleksandrom Duginom, kao jedna od tri evropske zemlje, pored Slovačke i Mađarske, koje spadaju u „rusku sferu“ (s.276).
Peto poglavlje: Nemačka, EU šef za nepredviđeno
Nemačka je 1945. ratovanje trampila za bogaćenje. To je opšte mesto popularne kulture. Nemačka se bogatila iz frustracije, govorio je Fasbinder. Za ilustraciju – pogledati njegov film „Brak Marije Braun“. Miteran je D-marku zvao „nemačka atomska bomba“. Minklerova korelacija je slična: „Nemačko ekonomsko čudo je bilo kompenzacija za opreznu spoljnu politiku.“ (s.306)
Minkler: „Problem koji EU ima sa nemačkom politikom su nemačka uzdržljivost i sporost u donošenju odluka, koje uvek kasne, posebno onda kada se Unija susreće sa spoljnim neprijateljima“ (s.310). Nemačka jednostavno neće u rat, ne da rat „onima koji imaju problema s njenim oklevanjem“, što je autorov eufemizam za Baltik, Poljsku i sve više Skandinavce. I da EU poslednjih godina nije uzela razvojnu trasu ka vojnom savezu, „to ne bi bio nikakav problem“.
Ukratko, da je EU samo želela da ostane bogata i uspešna, rat sa Rusijom nije bio neophodan. Kako sada međutim u članstvu postoji želja da se stvari s Rusijom reše jednom zauvek, od lidera Unije se očekuju druge kompetencije – da bude brz, ratoboran, brutalan, spreman da disciplinuje kolebljivce u vlastitim redovima.
Nemačka je spora, treba je ubrzati, počevši od reorganizacije nemačkog Ustavnog suda. Minkler se pri tome poziva na teoriju podele vlasti Džona Loka, ne na onu od Monteskjea. Klasični Monteskje je podela na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast – zakonodavna je gazda, izvršna je delatna, sudska je nezavisna.
Savezni ustavni sud Nemačke u Karlsrueu (Foto: Wikimedia commons/Tobias Helfrich/CC BY-SA 3.0)Za razliku od Monteskjea, Lok je uveo „prerogativ“, to jest vlast koja se bavi pitanjima rata i mira i koja leži u rukama izvršne moći, ali shvaćene personalno – kao kralj, car ili predsednik. „Onaj ko poseduje prerogativnu moć je čuvar javnog dobra i zajedničkog interesa tamo gde zakonodavac nije bio u stanju da predvidi situaciju“ (s.334).
Šta Minkler kao novi nemački Karl Šmit tu konkretno kaže? Konkretno, kaže da „Karlsrue“, kako Nemci skraćeno zovu svoj Ustavni sud, treba da izađe iz Monteskjea i uđe u Loka. Da ne okleva i razvlači, već opremi nemačke kancelare blanko izvršnim ovlašćenjima, da reaguju brzo u skladu sa željama istočnog krila EU – a ono će se sa svoje strane već pobrinuti da odnosi s Rusijom zadrže karakteristike nepredvidive situacije.
Minkler: „Zemlja koja hoće da vodi, ne sme stalno da drži nogu na kočnici.“ Ili: „Ko vodi, ne sme da ima opsesiju pravilima i zakonima“ (s.378).
Igra pojmova
Za čitalačku probu je izabran članak o konkretnom pretvaranju EU u čvrstu hijerarhijsku strukturu vojnog tipa, skiciranu na stranama 345–350. Minklerovo nasilje nad izvorno mirovnim karakterom ujedinjene Evrope se krije u jeziku. Knjiga Transformacija moći je po unutrašnjoj strukturi transformacija jezika i termina. Zato samo nekoliko sugestija za čitanje:
– Gde god autor spominje EU, misli na izvornu mirovnu ideju; gde god spominje „EU projekat“ – misli na militarizovanu Evropu u dugoročnom geostrateškom obračunu sa Rusijom.
– Gde god se spominju „moćni“/Mächte unutar EU, ne misli se na ekonomski i društveni prosperitet, već isključivo na vojnu snagu, tenkove i rakete. „Moćni“ u Uniji i „moći“ Unije su vojne, naoružane i spremne na sve. Nešto kasnije (s.379) Minkler obrazlaže da se Nemci moraju tako preodgojiti „da prihvate državne zahvate u životne planove i živote građana“. Da se Vlasi ne dosete, autor pri tome koristi termin Lebenszeit, što je još jedna lepa nemačka reč koja može da znači i individualan životni plan, ali i dužinu životnog veka.
Nemačka je spora, treba je ubrzati, počevši od reorganizacije nemačkog Ustavnog suda, veli Minkler
– Razlika između EU „članica“ i „država“ je kod Minklera ideološka. Kad misli na bivšu EU mira, ona je sastavljena od „članica“; kad misli na novu militarizovanu, od „država“.
– Razlika između „članica“ i „država“ omogućava Minklerov završni mađioničarski akt – da u Upravljački odbor nove EU stavi Veliku Britaniju. Ona nije članica, ali jeste uticajna moćna država u Evropi, te po toj osnovi može da bude šef Unije i povede je u rat s Rusijom, a da sutra ne bude odgovorna za takav potez jer – nije članica asocijacije koju vodi. Autor niti jednom rečju ne pokazuje da je svestan tog logičkog salta – da je u Unijin „odbor za hegemoniju“ stavio državu koja nije u Uniji.
***
Čitalačka proba: Hijerarhija u centru – prvi preduslov delatne EU
(Odlomak iz knjige)
Pre nego što se razgovara o tome ko će, s kim i na koji način da postane vođa EU, nju najpre treba transformisati u nešto što je uopšte moguće voditi. Takva kakva je sada, to je isključeno. Unija se razvijala pod pritiskom izazova i priliva stalno novih članova koje bi primala čim bi oni, zaista ili na izgled, ispunili Kopenhaške kriterijume. Shodno tome, rasla je bez plana i ideje. Za EU važi ono što je britanski istoričar Džon Robert Sili (1834–1895, Seeley) rekao o Britanskoj imperiji, da je nastala „u napadu odsustva duha“ /„in a fit of absence of mind“. Imperija je preuzimala veće terete nego što je na duži rok bila sposobna da ih nosi, smatrao je Sili. On je mislio pre svega na Indijski potkontinent, ali je analogija primenljiva i na današnju Uniju. EU-projekat je u konsekutivnim krugovima proširenja preuzeo više tereta nego što je sposoban da nosi. Unija je razvučena preko mere, i ako ne dođe do temeljne reforme, gotova je. Propast u ovom slučaju znači: ili produžena agonija ili raspad.
Treba praviti razliku između apsolutne i relativne razvučenosti. Prvu je nemoguće prevladati kroz strukturne promene, jer je težina periferije prevelika da bi je centar kompenzovao. Jedini način je da se razvučenost redukuje, težina smanji, i tako spreči kolaps centra. Britanci su posle Drugog svetskog rata u hitnom postupku otpustili Indiju u samostalnost, da bi spasili Imperiju. To je na potkontinentu dovelo do građanskog rata sa etničko-konfesionalnim čišćenjima, a da ipak nije spasilo Imperiju. Relativna razvučenost se javlja onda kad jedna institucija iznutra, iz svoje organizacione strukture, nije u stanju da odgovori na rastuće zadatke i izazove. Tada treba ojačati centar na račun relativnog gubitka značaja periferije. Apsolutna razvučenost je problem resursa, relativna je organizacioni problem. Ovo poslednje je moguće rešavati kroz reforme. Ali kad je nešto izvodljivo, nije nužno i realistično. Sveobuhvatne reforme neophodne za rešavanje EU-razvučenosti zahtevaju veliku odlučnost i jaku volju. One su prvi test za sposobnost vodeće sile koja će iz sebe organizovati centar.
EU počiva na temeljnoj zakonskoj premisi da sve članice, nezavisno od veličine i sposobnosti koje donose u Uniju, raspolažu jednakim pravom glasa. Taj centrifugalni faktor bi Unija nekako i podnela, kad bi se sve odluke donosile po većinskom principu. Postoji, naprotiv, čitav niz problemskih polja gde proces odlučivanja zahteva jednoglasnost. To de fakto znači da svaki član raspolaže pravom veta kojim može da blokira politiku EU u svakom trenutku. Pravo veta je bilo podnošljivo kod stare Evrope šestorice, čak imalo smisla jer je sprečavalo nadglasavanje malih od strane velikih. U savezu 27 članica ono u svakom momentu može da vodi do totalne paralize Unije. Ukidanje prava veta i generalizacija većinskog principa su stoga hitno na dnevnom redu. Što nije jednostavno, jer se s odlukom o ukidanju prava veta moraju složiti snage koje profitiraju od prava veta.
Sednica Evropskog saveta, april 2024. (Foto: Wikimedia commons/belgium24.eu/CC BY 2.0)Evropski projekat je krug sačinjen od nekoliko preklapajućih elipsi, te stoga granice različitih prostora, kao EU, Evroland, Šengen, nisu kongruentne. Analogno je moguće stvoriti još jedan dodatni krug sastavljen od moćnih – i samo njih – koji u bezbednosnu i spoljnu politiku Unije unose više težine. Ako ćemo formalizovati kriterijume, za referencu se može uzeti visina budžeta za odbranu, naravno u apsolutnim brojevima, ili veličina vojske, takođe u apsolutnim brojevima. To bi išlo ka onim državama koje imaju dobar pregled duž zapadno-istočne i severno-južne EU ose: Nemačka, Francuska, Poljska, Italija i/ili Španija, jedno predstavništvo za skandinavske i baltičke države, plus Ujedinjeno Kraljevstvo. Taj zatvoreni krug bi unutar sebe morao da se dogovori da će sve odluke donositi po većinskom principu, čime bi se onemogućilo formiranje veto-igrača. Oni bi donosili odluke i sprovodili ih. Time bi se rešio problem zbijenog nastupa EU prema van, jer bi proces odlučivanja bio redukovan na pet ili šest moćnih, te bi se EU dobar komad približila imperativu da govori jednim glasom. To je preduslov da u internacionalnom okviru igra relevantnu ulogu.
Minkler: „EU može da se reformiše, ona mora da se reformiše ako misli da opstane“
Bez sumnje će ovde iznesen nacrt za formiranje jednog političkog centra naići na otpor svih onih koji mu ne pripadaju, svesni da bi realno izgubili moć i uticaj. Otpor će biti najveći tamo gde su desnopopulističke partije jake u nacionalnim parlamentima, ili su čak delovi vlade. Njihova vizija EU je „Evropa domovina“: aglomeracija država od kojih svaka raspolaže punom suverenošću i vodi vlastitu spoljnu politiku. To što njihove državice gotovo nemaju nikakav uticaj na međunarodna zbivanja, ne igra za desne populiste nikakvu ulogu, dokle god su unutar EU, gde gubitak uticaja kompenzovuju kroz „otpor Briselu“. Oni imaginiraju nacionalni značaj koji poseduju samo unutar EU.
Sa formiranjem opisanog Centra moći (Machtzentrum), desni populisti bi se našli pred alternativom. Prvo, da ostanu u EU i pomire se sa smanjenim uticajem i gubitkom prava veta. Drugo, da izađu iz EU i izgube svaki uticaj, te postanu igračka velikih sila. Mogu da prete koliko hoće da će se priključiti Rusiji (ili Kini), ali onda moraju da se pomire sa značajnim ekonomskim padom. Izgubili bi i slobode koje im osigurava članstvo u EU, što će naići na otpor njihovog civilnog društva. Hoće li se usuditi na taj put koji ih pretvara u „male Belorusije“, neka se dobro zamisle. Jer ono što tačno gube je privilegija da budu protiv EU dok su u EU. Unija im mora uzeti tu privilegiju, jer dokle god ona postoji, EU je džin na staklenim nogama: što mu bliže priđeš, tim je manji i bezazleniji.
Natpis „Repower EU“ na sedištu Evropske komisije u Briselu, 2022. (Foto: Reuters/Yves Herman/File Photo)A ako pojedine članice pod takvim uslovima napuste EU? Onda ih treba pustiti da odu i pouzdati se da će manja, utoliko delotvornija Unija biti jača od naduvane i politički paralizovane. A ako ostanu i pored rekonstrukcije u EU, mali neće biti lišeni uticaja u spoljnoj i bezbednosnoj politici pod uslovom da uđu u kooperacije sa jednom ili dve države Centra, preko kojih mogu da sprovode svoje specijalne interese.
Inače važi: oni koji napuste Uniju, neće pri povratku dobiti iste uslove pod kojima su ranije bili deo EU. To će delovati kao odvraćanje od izlaska za mnoge. Dobro je i što bi stvaranje jednog spoljnopolitički i bezbednosno delotvornog Centra predstavljalo šansu za razgradnju administrativne regulative unutar Unije – ako je, kao što se pretpostavlja, ona nastala kao kompenzacija za nepostojanje političkog centra. Manjim državama treba ponuditi jedan quid pro quo: za (zamišljeni) gubitak uticaja sa kojim će morati da se pomire u spoljnoj politici, dobiće natrag niz kompetencija u unutrašnjoj politici – pod uslovom da ih ne koriste za razgradnju pravnog okvira i ukidanje slobode kretanja unutar EU. Vlastitim građanima to čak mogu prodati kao pobedu.
Reforma EU ne mora, možda i neće krenuti na tu stranu. Ali cilj ovde skiciranih promena je da se pokaže da EU može da se transformiše, a da se prethodno ne raspadne i formira ispočetka. Nije neophodno nemoćno se skutriti pod pritiskom okoštalih struktura u Briselu, ili tvrdoglavih čuvara nacionalnih pozicija, kako nastupa većina EU članica. Ne treba upasti u rezignaciju i bez otpora očekivati užas bez kraja i kraj pun užasa. EU može da se reformiše, ona mora da se reformiše ako misli da opstane. Tačka od koje se pri tome kreće nije građanin pojedinac, kao što neki misle, nije ni demokratizacija, kao što drugi traže, već pitanje kakvu ulogu Evropa namerava da ima u globalnom poretku 21. veka; kako će se suočiti sa pretnjama iz Moskve; kako da izbegne američke ucene. Taj zadatak je savladiv samo za aktera koji zna da se izbori za sebe i pri tome zastupa vrednosti koje su poželjne i za druge. Unija će na taj način osvojiti politički ekskluzivni znak prepoznavanja, i preko njega postati nezamenljiva u globalnim okvirima.
Naslov, lekutra i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: RTS
Naslovna fotografija: kleinanzeigen.de
BONUS VIDEO:
