Rat je počeo na Majdanu. Pre osam godina, krajem februara 2014. godine, na glavnom kijevskom trgu Majdan održane su velike demonstracije protiv proruskog predsednika Viktora Janukoviča i za priključenje Ukrajine Evropskoj uniji.
Ovako glasi početak teksta objavljenog na Peščaniku 28. februara 2022. godine.
Dalje, u tekstu se navodi:
Narandžasta revolucija je urodila plodom, ali se Rusija sa tim nikada nije pomirila. Nije žalila ni sredstva ni ljude (ako je finansirala fašiste u Francuskoj, što ne bi u Ukrajini) da ionako ne baš stabilnu državu dodatno destabilizuje: proevropskog predsednika Petra Porošenka pokušala je da ubije. To je suština rata koji se ovih dana vodi u Ukrajini. Nije reč samo o tome da se Ukrajini zabrani – što je inače pravo svake suverene zemlje – da se učlanjuje u organizacije i saveze kakve želi, pa i u NATO. Rusija se oštro suprotstavlja i članstvu Ukrajine u Evropskoj uniji. Jer, u tome vidi gubitak teritorije u tom ratu civilizacija – Evropske unije, sa jedne, i ruskog sveta, sa druge strane. Ukrajina je i htela da uđe u NATO da bi imao ko da je štiti od ruske invazije, ali NATO se nije usudio. I sad smo tu gde smo.
Ovaj tekst nije bitan zbog uticaja koji Peščanik ima na javno mnjenje. Ovaj tekst je značajan jer se objavljuje na zvaničnom glasilu NED-a, Soroševog Fonda za otvoreno društvo i drugih, i time nam otkriva do koje mere su, čak i u jednoj krajnje rusofilskoj sredini kakva je Srbija, zapadni donosioci političkih odluka spremni da idu sa otvorenim lažima.
Već viđeno
Rat koji bukti u Ukrajini nije počeo 2014. Nešto više od godinu dana nakon čuvenog Čerčilovog govora u Fultonu kojim je obznanjen početak Hladnog rata, septembra 1947. godine, Džordž Kenan, tada pomoćnik državnog sekretara na čelu internog vladinog tink-tenka za planiranje politike SAD, i Džejms Forestal, sekretar za odbranu, tražili su uspostavljanje posebnih gerilskih jedinica koje bi delovale u skladu sa američkim interesima na planetarnom nivou, daleko od očiju javnosti. U decembru iste godine je Truman potpisao akt pod šifrom NSC 4-A, kojim je dozvolio tajne operacije CIA-e.
Prema rečima Tima Vejnera, autora knjige o istoriji CIA-e Nasleđe pepela (Legacy of Ashes), polovina svih sredstava koja su Maršalovim planom predviđena za administrativne troškove je preko CIA-inog Odeljenja za političku koordinaciju, na čijem čelu je bio Frenk Vizner, koji je bio odgovoran državnom sekretaru i sekretaru odbrane SAD (Forestalu, ah ta zabrana sukoba interesa!), preusmeravana za finansiranje upravo takvih tajnih operacija. Tvorac ovog plana Džordž Kenan smatrao je ovu operaciju „početkom organizovanog političkog rata“.
Džejms Forestal i Pentagon tražili su da se sa ovim projektom ide dalje, da se organizuju gerilske organizacije koje će preneti rat iza linije razgraničenja sa bivšim saveznicima. Jedan deo novca iz Maršalovog plana poslat je u Ukrajinu za finansiranje gerilske vojske koja se zvala „Slavuji“. Ovu vojsku je organizovao 1941. Stepan Bandera u dogovoru sa Vermahtom. Bandera je bio na čelu Organizacije ukrajinskih nacionalista i o njemu se već zna. Manje je poznat Mikola Lebed, Banderin saradnik, koji je 1942. osnovao Ukrajinsku ustaničku armiju kao vojno i terorističko krilo OUN. Upravo ovaj Lebed je krajem rata uspeo da se dokopa Rima i stupi u kontakt sa zapadnim saveznicima. Kontraobaveštajni korpus armije SAD počeo je da radi sa Lebedom 1947. Tada je prebačen u Minhen, a naredne godine je počeo saradnju sa CIA. Juna 1949. ga CIA odvodi u SAD. Kada je Sekretarijat za pravdu pokušao da deportuje Lebeda, lično je Alen Dals, tada još uvek samo jedan od zaposlenih u Odeljenju za političku koordinaciju, tražio da se to ne čini, budući da je Lebed bio od prvorazrednog značaja za Agenciju i njene buduće operacije.
Grb CIA pored zastave SAD u njenom sedištu u Lengliju (Foto: AP Photo/Carolyn Kaster)Jedna od takvih operacija bila je ona na čijem je čelu bio Stiv Taner, operativac CIA stacioniran u Minhenu, koji je krajem 1948. uspostavio vezu sa Vrhovnim ukrajinskim savetom za oslobođenje, još jednom organizacijom koju je 1944. organizovao Lebed, kao političko krilo Ustaničke vojske. Konačno su 1949. prvi operativci bili spremni da se infiltriraju i vrate u Ukrajinu. Bezobrazluk je išao dotle da su tajni agenti CIA koje je birao nacistički kolaboracionista Lebed ubačeni padobranskim desantom 5. septembra 1949. Konačni cilj ove operacije bio je da se podrije sovjetski uticaj u Istočnoj Evropi. Međutim, pošto su poslednje antikomunističke snage u Bugarskoj i Čehoslovačkoj već bile uništene, i uticaj Sovjeta zaključan, ova operacija nije urodila plodom. Sovjetski odgovor bio je brz i odlučan, a nacisti su ekspeditivno uklonjeni.
Nekoliko decenija kasnije, ista stvar se ponavlja. O Majdanu i starom imperijalnom konceptu Divide et Impera koji je primenjivan u Rusiji pisali su kompetentniji od pisca ovih redova. Krstaški rat protiv komunista zamenjen je idejom o promociji i zaštiti ljudskih prava ili, kako Bajden kaže u svom poslednjem saopštenju o ruskoj intervenciji, borbom za „slobodu, demokratiju i ljudsko dostojanstvo“, ali je prauzrok i dalje onaj koji postoji od Tukididovog vremena. I Tukididova klopka je ista. Pitanje je samo koliko će koštati nas na rubovima Srca sveta.
Šta je Ukrajina svetu?
I dok bombe padaju po Srcu sveta, a zapadni mediji pokušavaju da simuliraju moć koju je Zapad imao u trenucima hibrisa posle pobede u Hladnom ratu, baveći se uporno falsifikovanjem stvarnosti i hiperprodukcijom lažnih vesti, dok Blekrok (BlackRock) javlja kako je (hiper)inflacija stvar političke odluke a ne obogotvorene ekonomije, a hipertrofija američke decenijama neizazvane moći postaje očigledna, javljaju se ponovo polemike o legitimitetu imperijalnih težnji – ovoga puta ruskih. Zašto?
Forin afers u tekstu od 18. februara ove godine piše: „Ukoliko Rusija stekne kontrolu nad Ukrajinom, ili ako je destabilizuje u ozbiljnijoj meri – počeće nova era za SAD i Evropu“. Drugim rečima, velika pobeda iz Hladnog rata će u glavnom svom aspektu biti anulirana: Rusija će se vratiti u onu zonu koja je, prema mišljenju glavnih zapadnih istoričara i geografa, od ključnog geopolitičkog značaja na evroazijskoj ploči. Halford Makinder je još davno u svom uticajnom delu Demokratski ideali i realnost (Democratic Ideals and Reality), pisanom za oči i umove britanske elite u osvit versajske Evrope, zaključio da onaj koji vlada evropskim istokom, vlada, u konačnici, ostatkom sveta, ili barem ima potencijal za takav poduhvat.
Isaija Boumen piše u svom pismu Lajonelu Kurtisu iz 1939. bez ikakvih ideoloških pretpostavki, ali njegov realpolitički pristup osvetljava činjenica da je savetovao da se Ukrajinci i Poljaci naoružavaju još 1919. godine, dakle, piše povodom pakta Ribentrop-Molotov da se ni po koju cenu ne sme dozvoliti rusko-nemačka alijansa, jer bi to značilo konačno potiskivanje Angloamerikanaca.
Zastavice Nemačke i Rusije (Foto: Anton Novoderezhkin/TASS)Za neupućene, kada govorimo o Isaiji Boumenu, govorimo o čoveku koji je bio najreferentniji geograf u SAD decenijama, zvanični geograf Vudroa Vilsona i Frenklina Ruzvelta, i čoveku koji je dva puta u pola veka crtao granicu Nemačke. S druge strane, kada govorimo o Lajonelu Kurtisu, govorimo o prvom mizdrakliji angloameričkog establišmenta o kome iscrpno piše Karol Kvigli u svom kapitalnom delu Angloamerički establišment (The Anglo-American Establishment), kao jednom od najuticajnijih pojedinaca koji je sredinom dvadesetog veka, kroz neformalne poluge moći, oblikovao britansku i, sledstveno tome, dobar deo američke političke i akademske elite.
Sada su upravo interesi takve Imperije, koju su u zaštitu uzimali Makinder, Boumen, Kurtis i njima slični, dovedeni u opasnost. I nema sumnje da će zapadni agenti od uticaja, njihovi monopolizovani mediji, njihovi profesori koji se sa svojih katedri nalik propovedaonicama obraćaju akademskoj zajednici u poslednjoj fazi, prema rečima Najla Fergusona, „velike degeneracije“, da će, dakle, svi oni, zajedno, pokušati da na svaki način satanizuju Rusiju i njen imperijalizam, i naročito predsednika Ruske Federacije, koristeći se starim, bernajsovskim trikom, da je i zlu potreban (anti)human lik.
Stari trikovi
Međutim, u prethodnih više od sto godina, interesi SAD se nisu menjali, niti njeni metodi, a Amerika se ponaša kao da ni sama toga nije svesna. Problem se ovog puta javlja u sledećem: jedina velika evropska sila koja nije stradala pod američkim čizmama je Rusija. Sve ostale su se saglasno (Britanija), posredno (Francuska) ili neposredno (Nemačka), podredile interesima SAD. Mnoge sile drugog reda su slično prošle, u dugom nizu od Španije (1898), do Italije (1943), čija je subdina među članicama NATO pakta jedna od najtragičnijih (od kraja Drugog svetskog rata do danas je promenila 67 vlada). Američki metodi se nisu promenili, ali jesu metodi i, kako kaže Pol Kenedi, relativna snaga onih drugih.
Od prvog imperijalnog rata koji su SAD vodile, propagandni metod se nije menjao. Čak i pre Bernajsa. Evo primera iz rata 1898. koji se vodio između Španije i SAD, a kojim su SAD istupile na svetsku scenu kao imperija. Mediji su za rat postavljali svoju scenografiju, tako da su do kraja rata, avgusta 1898. godine, Pulicer i Herst, dvojica vodećih izdavača, postigli rekordne tiraže, štampajući svoje novine u „krvavom mastilu“, kako piše jedan Pulicerov biograf. Još u februaru 1897. je Ričard Harding Dejvis, novinar u službi Vilijama Randolfa Hersta, intervjuisao tri Kubanke koje su Španci navodno zlostavljali.
Iako je priča opovrgnuta, već u oktobru se pojavila sledeća, o zlostavljanju kubanske revolucionarke na Kubi, takođe u Herstovim novinama. Kada se eksplozija na američkom brodu Mejnu desila, Herst je izveštavao o španskom „paklenom oružju“, koje su Španci iskoristili kako bi „raspolutili“ brod, pritom pobivši 268 američkih mornara. Sam Teodor Ruzvelt je u svojstvu pomoćnika državnog sekretara za mornaricu u javnost izlazio sa otvorenim optužbama protiv Španaca. Eksploziju na Mejnu je objašnjavao španskom „prevrtljivošću“. Predsedniku Mekinliju bilo je teško da izdrži pritisak javnosti. Čuveni Bankers Magazine je do aprila 1898. godine tvrdio da će eventualni rat s lakoćom biti finansiran.
Dakle, u jedan pasus staje vrlo plastičan primer američkog propagandnog modela, koji opstaje do danas. Na početku teksta videli smo primer propagandne tirade, a svakom objektivnom gledaocu ili čitaocu „objektivnih“ medija u Srbiji ovakav šablon je jasan. Ako NATO i ne povede rat na terenu, rat u medijima protiv Rusije će se voditi, a već je počeo ukidanjem ruskih medija u slobodarskoj Evropskoj uniji.
Generalni sekretar NATO Jens Stoltenberg i predsednik Ukrajine Volodimir Zelenski tokom zajedničke konferencije za medije nakon razgovora, Kijev, 31. oktobar 2019. (Foto: Reuters/Gleb Garanich)I zato, džaba sve knjige, emancipacija, postmoderne teorije, borba protiv evropocentrizma, humanost, savremena umetnost, opere, underground scene, austrijski betoveni i urbani betoni.
Kad se objavi, kao na dugme, američki poziv na mobilizaciju mediokritetima, tobožnjim pacifistima i „liberalima“, koji trpaju krpu u usta neistomišljeniku, javljaju se kao pajaci kad iskoče iz kutije, svi nalik jedni drugima, oni kojima je sentimentalno vaspitanje suštinski zapadni treš, u kom su Rusi večito loši momci, a KGB zla kob čovečanstva. To prevazilazi priče o plaćeništvu i otkriva trulež u dubini naše epohe, koja rađa „robove bez gospodara“, egoiste i one što čekaju u redu da postanu sledeći goniči na gradilištu Vavilonske kule.
I čemu sad priče o neispričanom? Džordž Fridman iz Stratfora je 2015. godine izjavio da SAD nisu imperija, i do danas se suštinski amerikanofili ponašaju prema tom obrascu. Maliciozni bi rekli: diktatu!
Rusija i ruski rulet
Biti Evropljanin danas ili, još dalje, za evropske vrednosti, znači pristati na lobotomiju. Francuska, koja trpi finansijsku rupu bez dna, Diznilend, na krvlju osveštanoj Marni, priznajući time kapitulaciju svoje kulture kojom se toliko dičila, i to na najsimboličniji mogući način; Nemačka, koja trpi okupacionu vojsku na svojoj teritoriji, na šta je spala sa bizmarkovksih tradicija; Italija, o kojoj smo već govorili, čiji je genije Kavur uspeo da nadiđe više od hiljadu godina podeljenosti; Britanija, koja izigrava privezak na ključevima za svetsku dominaciju SAD, nakon što je bila imperija u kojoj Sunce nikad ne zalazi, itd. Svako ko je jednom prošetao bilo kojom prestonicom u Evropi vidi da glumci nisu u skladu sa scenografijom. Da ta velika skalamerija laži krije pasivno-agresivni samoprezir koji ključa ispod guste šminke na licu ostarelog kontinenta. Šminke čije se održavanje finansira američkim novcem. Jer je drugi ukinut.
Da, zapadna istorija je bilans zločina. A zapadna sadašnjost je bilans laži, ispod koje se krije zločin. Laži o slobodi, Evrope u prvom redu.
I tako smo došli do toga da danas Rusi nastupaju u Ukrajini. Konačno je neko, nakon trideset godina, u Evropi kazao „NE“. I uskratio pristup SAD-a onoj teritoriji koja od kraja devetnaestog veka važi za sržnu oblast u teoriji o svetskoj hegemoniji prema mišljenju svakog ozbiljnog zapadnog istoričara i geografa. Zato je svoje kandže Zapad zario u Ukrajinu. I zato Rusija reaguje. S tom razlikom da je ono što je samo Srce sveta za Zapad istovremeno i sveta zemlja za Rusiju. Na to je upozoravo i Henri Kisindžer još pre osam godia.
Kritike upućene Rusiji od strane boraca za mir bile bi razumne kada bi se u obzir uzela Imperija protiv koje se bori.
Rusija ne ratuje protiv Ukrajine već protiv NATO pakta i američke Imperije, a zbog lažnog obećanja kojim je obezbeđeno mirno prepuštanje SSSR-a žrvnju istorije.
Pripadnici američkih i ukrajinskih oružanih snaga tokom zajedničke vojne vežbe u blizini Javoriva u oblasti Lavova, 20. septembar 2021. (Foto: Reuters/Gleb Garanich)Dalje, Rusija ratuje protiv Imperije koja je od kraja Drugog svetskog rata do 2001. inicirala 201 oružani sukob od 248 koliko ih je ukupno bilo na 153 lokacije širom sveta. Pomenuti Kisindžer, koji je deo akademskog džet-seta, jedan je od zaslužnih za to što su SAD na Vijetnam bacile duplo više bombi nego na Nemačku u Drugom svetskom ratu. Je li on Hitler druge polovine dvadesetog veka?
Upućeniji od pisca ovih redova znaju koliko je zločina Ukrajina počinila nad ruskom višemilionskom manjinom od trenutka kada su SAD i EU flagrantno prekršile narodni suverenitet u državnom udaru iz 2014. godine.
U politici je od zločina gora greška. Greška SAD, počinjena u drskosti i hibrisu, bila je ta što je podrivala ruski uticaj u Ukrajini. Kao što je sovjetska greška bila intervencija na Kubi. Ali to je igra imperija. Imperija ima malo razumevanja za živote malih, a mi koji smo iskusili 1999. godinu, trebalo bi da to najbolje znamo.
Usled stokholmskog sindroma elita, koji se indukuje kroz apstraktne politikološke, istoriografske i filosofske teorije, ili puke podlosti, iz nezainteresovanosti koja ide ruku pod ruku sa ostrašćenošću, mnogi očigledno gube iz vida realnost. I tek kad se danas lobisti za ulazak u NATO i oni koji godinama propagiraju evroatlantske integracije sete da nas opomenu kako Ukrajina doživljava isto što je i Srbija 1999, oni otkrivaju svoje licemerje, jer koliko smo puta čuli od pametnijih među njima da iako bi takav razvoj situacije bio poželjan, da Srbija, ipak, ne može ući u NATO zbog te agresije – a ne zbog onoga što NATO jeste. Nastranu što i dalje drže do evrointegracija, gurajući nas posle dva svetska rata, genocida i Jugoslavije u zajednicu sa Hrvatima i Nemcima.
Dakle, nema tu nikakvog univerzalizma, već interesa. A ako je tako, naš je nacionalni interes, dugoročno, da Rusija odnese pobedu. Kao što je, otkako je Petar Veliki pobedio na Prutu, prisustvo Rusije na Balkanu u svojim bitnim aspektima sve do Titovog ulaska u NATO bilo neupitno, tako se i ova pobeda može okrenuti dugoročno u našu korist, jer ruski interesi činjenično nama jesu bliži od američkih. I oni koji danas posprdno nazivaju predsednika Putina ruskim carem, i optužuju ga za preventivni rat, neka znaju da je Džordž Buš Mlađi onaj koji je ratom protiv terorizma uveo instituciju „preventivnog rata“ u savremene međunarodne odnose. A što se tiče carizma – pa, taj isti Buš je tvrdio da ga je „Bog primorao da se kandiduje za predsednika“.
Ovakav razvoj događaja, koji bi dugoročno odgovarao Srbiji, u prvom redu ugrožava karijere, a u drugom komfor. Ne zna se šta je gore po naše pacifiste, bili oni korisni idioti ili ogrezli plaćenici.
Naposletku, prethodnih dana su Levant, Somalija i Jemen bili poprište sukoba u kojima ruske strane nije bilo. Je l’ to dovoljno da se o nevinim žrtvama ćuti?
Nadgrobni spomenici na jednoj masovnoj grobnici u Donbasu (Foto: Vladimir Kolarić/Novi Standard)A želje za uspešnim okončanjem rata u korist Rusije i pomirenjem između Male i Velike Rusije stoje, kao i da se što pre okonča bratoubilački rat koji je u svojoj perfidnosti indukovao Zapad, odnosno Amerika i „samo-radim-svoj-posao“ birokrate iz Evropske unije još 2013/2014. godine.
Sada nastupa Rusija. Možda igra ruski rulet. Ali ovo je i dalje jedna Svящennaя voйna. A oni koji u svetost ne veruju, nisu pozvani da govore i zato – neka ćute.
Tiosav Purić je izvršni direktor Centra za međunarodne odnose i kulturnu saradnju (CeMOKS) i voditelj podkast emisije „Razgovori“. Ekskluzivno za Novi Standard.
Naslovna fotografija: Reuters/Alexander Ermochenko
Izvor Novi Standard
BONUS VIDEO:
