Šta će se desiti ako ne dođe do anglo-američke intervencije u RS, pa Dodik dođe na čelo BiH? Hoće li on srušiti inače trošnu bosansku kuću ili će je, naprotiv, svojom čvrstom rukom poduprijeti? Da li će mu biti dovoljno osam mjeseci ili neophodno osam godina da je uredi prema izvornom Dejtonskom sporazumu? Znači li to da će u muslimanskim kantonima Arape zamijeniti Rusi i Kinezi?
Jedna od ključnih promjena u poratnoj istoriji BiH, pored Dodikovog zaustavljanja revizije Dejtona, predstavlja zaokret Hrvata od starih saveznika Muslimana/Bošnjaka ka Srbima. Nipošto iz komšijske ljubavi, nego zbog realno simetričnog interesa u otporu unitarizmu iliti nacionalizmu relativno većinskog naroda.
HOĆE LI BITI OTKAZANI IZBORI U FBiH?
Okidač za zaokret postala je promjena izbornog zakona koji dozvoljava da Bošnjaci izaberu hrvatskog predstavnika u vrhu BiH. A priprema – Dodikova podrška Čoviću protiv Bakira, koja je loptu prebacila iz manjeg entiteta u veći. U očima bošnjačkog medijsko-političkog establišmenta „crni Patar“ više nije samo Dodik, nego i Dragan Čović.
U natezanju oko spornog zakona šest mjeseci uoči izbora neće popustiti ni Bakir ni Čović jer bi time oba izvršili političko samoubistvo, a međunarodni protektorat je zakasnio da rješenje potraži „na hladno“. Ne nađu li ga pet minuta do 12, moglo bi doći, kao u Mostaru, do otkazivanja izbora u FBiH, a to znači da bi Čović i Izetbegović junior do daljnjeg ostali u Predsjedništvu BiH u tehničkom mandatu.
Nijedan od njih ne bi imao ništa protiv – Bakir zato što bi inače poslije dva mandata po ustavu morao da ode naniže, Čović opet zato što bi i bez neizvjesne borbe za promjenu izbornog zakona zadržao istu funkciju. Ni Dodik se ne bi bunio što ne bi morao da vozari u Sarajevo i što bi još koju godinu ostao Predsjednik RS, ali će ipak održati separatne izbore u „manjem entitetu“ da bi pokazao da je to i „bolji entitet“ jer u njemu, za razliku od BiH i FBiH, sve funkcioniše.
U tom slučaju, u Predsjedništvu bi se našli Bakir, Čović i Dodik – lideri sve tri nacionalne strane, i vrh BiH bi počeo da radi u punom kapacitetu, te napokon, umjesto trostranih naizmjeničnih blokada, počeo da donosi važne zajedničke odluke trojnim konsenzusom. Ali, funkcionalna BiH je ono što je najmanje po volji Amerikancima, i to su pokazali već uoči građanskog rata opstrukcijom najprije Lisabonskog sporazuma, a zatim i svih kasniji evropskih mirovnih inicijativa.
Aktiviraće tzv. Novu svetu alijansu SAD-Vatikan, jedni će pritisnuti muslimane, drugi katolike, te ih ponovo ujediniti protiv pravoslavaca. Nisu li to već izveli i u jesen ratne ’93. kada su Vašingtonskim sporazumom preko noći ugasili front između HVO i tzv. ABiH. Konkretno zakulisno rješenje biće da Bakir ne popusti, a da Hrvat u Predsjedništvu BiH ipak bude izabranik hrvatskih, a ne bošnjačkih birača, pa makar to bio i Čović.
Problem ostaje što Bakir više zakonski ne može da se kandiduje za vrh BiH i što će se njegov favorit Denis Zvizdić naći naspram već uigranog tandema Čović–Dodik. Naravno, pod uslovom da Britanci do jeseni ne „otkriju“ da Dodik, isto kao i Sadam, Gadafi ili Asad, „raspolaže tajnim hemijskim, biološkim ili čak nuklearnim oružjem za masovno uništenje“.
Ono sa ruskim bajkerima, nabavkom heklera, „srpskim vukovima“ i „maloljetnom srbadijom koja se u Rusiji tajno obučava za „pravoslavni terorizam“ ipak je bilo suviše komično da opravda ozbiljniju reakciju. Zvizdić, međutim, može imati više prepreka druge vrste.
Mladi arhitekta, bez muslimanskog imena,bez ratne prošlosti, bez dugog staža u SDA i funkcije u IVZ-u i „Bakijama“, koji je tek rutinski odslužio mandat na čelu Savjeta ministara, mogao se kao kandidat dopasti ino-faktoru. Ali, Bakiru će biti teško da ga progura na Glavnom odboru SDA pored radikalnih veterana poput Hasana Čengića.
Poslije kikseva koji su doveli do otkazivanja poslušnosti kantonalnih organizacija SDA u Tuzli i Bihaću, on prethodno mora da osigura svoje liderstvo u stranci. Zvizdić bi Bakiru trebalo da bude prelazno rješenje, kao što je Tihić bio Aliji – lojalan čovjek bez harizme i ambicija koji se neće oteti kontroli svoga bivšeg direktora u Zavodu za izgradnju grada.NAko postane kandidat, Denis treba i na izborima da pobijedi Fahru Radončića iz SBB i ko zna koga još, a tek onda… Kako strahuju u Sarajevu, ukoliko i stigne do Predsjedništva BiH, „poješe ga dvije aždaje koje jedva čekaju da dohakaju Bosni i Bošnjacima“.
„DODIK ĆE UČLANITI BiH U ODKB“
Iako je po zlu pao u sjenu Čovića, Dodik bi, recimo, kao po turnusu prvi na čelu Predsjedništva, mogao možda „već tokom svojih osam mjeseci predsjednikovanja da ode na svoju ruku u Moskvu i učlani BiH u ODKB jer, zna se, Srpska neće u NATO, a voli Ruse“. Neutralni posmatrač bi pomislio da Bošnjaci takve opasnosti umišljaju samo da bi raspalili zapadnu rusofobiju protiv Srpske, malih Rusa i Putinovog prijatelja, ali ne radi se samo o tome. Oni znaju da je baš tako, za svog vakta, postupio i Bakirov babo Alija.
Kao prvi među jednakim u Predsjedništvu BiH, on je ’90, i ne informišući ostale članove, odletio u Istanbul na sastanak „Svjetske organizacije islamske konferencije“ da učlani Bosnu kao posmatrača. Na prigovor pok. Nikole Koljevića, koji je u Predsjedništvu bio zadužen za međunarodne odnose , Alija je odgovorio da je mislio: „Srbi su dobili parlament koji vodi Momčilo Krajišnik, Hrvati – vladu kojom upravlja Jure Pelivan, a nama Muslimanima i meni pripalo je Predsjedništvo“. Kao da i Mile ne umije da se napravi nevješt.
I ne samo to! Izetbegović je ’90. bio izabran za predsjedavajućeg Predsjedništva BiH na jednu plus, eventualno, još jednu godinu, a na toj funkciji je, antiustavno, ostao preko pet jednogodišnjih mandata. I nije mu palo na pamet da mjesto prvog među jednakim u kolektivnom organu ustupi nekom od Srba i Hrvata čemu se siroti Stjepan Kljujić naivno nadao. Naprotiv, i za svog neformalnog zamjenika u Predsjedništvu BiH imenovao je sandžačkog Jugoslovena muslimanske orijentacije Ejupa Ganića.
I sad Bošnjaci, shvatajući demokratiju u skladu sa političkim ponašanjem „oca nacije“, a Bakir u skladu sa „demokratskim“ naslijeđem svoga rođenog tate, strahuju da bi robusni Dodik, koji skoro 20 godina drži vlast u Srpskoj, mogao zakonskih osam mjeseci na čelu BiH da produži na 18 godina. A da Bošnjacima objasni: Tražili ste jedinstvenu BiH, evo je gledajte u mojoj režiji i po srpskom scenariju“. Te da, za početak, u bošnjačke kantone, umjesto Saudijaca, Turaka, vehabija i migranata, naseli braću Ruse i Kineze.
No, kraju šala, „diktator“ Dodik je ipak skloniji demokratiji nego „merhametli“ Alija. Istoričar, publicista i eks-urednik Dana, BHTEL-a Vuk Baćanović, koji je donedavno živio i radio u Sarajevu i gajio iluzije o bošnjačkom građanizmu i multikulturalizmu, u februaru o.g. doslovce je napisao da „Milorad Dodik jedini može da spase BiH“.
„Autoritet visokog i snažnog čovjeka, koji galami i kada treba lupi šakom o sto, ovdje svi poštuju. I, k tome, izvikuje nekoliko parola koje su ljudima prirasle za srce. Još ako to prati dobra organizacija i osjećaj za taktiku, ako se to radi pametno i sistematično, sa osjećajem za trenutak – lider je rođen. To je predsjednik Bosne i Hercegovine. Prohujalo je mnogo vremena dok nisam shvatio da mi ni sav Marks, Engels i Maks Veber nisu pomogli da to na vrijeme shvatim. Narod, a pri tom mislim na kompletan narod zemalja BiH, barem onaj glasajući, voli upravo to. I to samo slijeđenjem onoga što je Dodik već mnogo puta rekao: ‘Dejton je dobar i potreban nam je unutrašnji dogovor, bez stranaca koji se petljaju u naše stvari, odnosno katastrofičara koji još uvijek produžavaju svoje besmislene mandate i funkcije, šireći paniku od novog rata koji neće i ne može doći. Politika trčanja po mišljenje u ambasade i kojekakve lešinarske nevladine organizacije ruši svaki oblik dogovora u BiH, a time i samu moguću (dejtonsku) BiH’. Paradoksalno, BiH koja želi biti moguća, to može biti samo sa Dodikom, a Dodik koji brani srpske interese je takvom može učiniti samo u Sarajevu. Postizanje tog balansa i sasvim novi politički sklop je, zapravo, njena jedina nada.“
Zanimljivo, o Dodiku su svojevremeno slično mislili i Bošnjaci, i na naslovnim stranicama „Dana“ i „Slobodne Bosne“ prizivali ga na čelo Savjeta ministara BiH, hvaleći njegov pragmatizam, energiju, odlučnost i menadžerski dar. Sve dok nisu otkrili da je on pored toga i Srbin i da najviše voli onu polovinu BiH koja se zove Srpska, dok bi Bošnjaci da cijela bude njihova i čekaju da im je Amerikanci takvu i naprave.
Amerikanci, opet, vole da se miješaju, ali ne prema bošnjačkim nego prema sopstvenim interesima i od njih se sve može očekivati samo ne nemiješanje. Zbog toga se ni Bakir ni Morin (Kormak) ne raduju Dodikovom dolasku u Sarajevo.
Bakir mu prijeti oružanim dočekom. A kakvu dobrodošlicu spremaju CIA i MI6, to još ne zna ni Tereza Mej i pogotovo Tramp.
