Konačno otkrivanje imena zemalja koje su promenile stav o kosovskoj nezavisnosti što je učinio predsednik republike Vučić u novogodišnjem javnom obraćanju, izazvalo je posebnu pažnju. A tek dodatna informacija da to nije kraj i da su moguće dopune spiska u narednom periodu, pojačanu nervozu u političkim strukturama u Prištini i Vašingtonu. Oštre reakcije opozicionih političkih struktura i ličnosti vladajućem Samoopredeljenju, kao i izjava savetnika u američkom MSP gospodina Šolea „Glasu Amerike” pred posetu regionu da SAD „kampanju povlačenja priznavanja nezavisnosti Kosova vide kao odvraćanje pažnje, što nije u duhu pronalaženja puta napred” i da tako nešto nije u skladu sa predlogom EU o dijalogu koji vode dve strane, jer „to nas ne približava ostvarenju evroatlantskih aspiracija obe zemlje, što njihovi lideri kažu da žele da učine. Želimo da se usredsredimo na to, a ne na ovakva odvraćanja pažnje”.
Naime, sa novim povlačenjima priznanja, a posle prethodno potvrđenih 18 država, Srbija je ostvarila i komotnu većinu u Generalnoj skupštini UN čime je pristupanje „Kosova” OUN dodatno otežano čak i u formi posmatrača (model Palestine) u situaciji kada je pristup članstvu preko SB UN praktično nemoguć (Kina i Rusija). Značajnije od toga je činjenica da većina zemalja na globalnoj sceni ovakvim stavom prema pitanju KiM i argumentima Srbije u odbrani svog suvereniteta i teritorijalnog integriteta potvrđuje svoju privrženost međunarodnom pravu i tekućem važećem međunarodnopravnom poretku zasnovanom na Povelji i sistemu UN. Ovo pokazuje da se svet menja, da multipolarnost dobija na težini i da je Srbija principijelnim stavom i odlučnim angažovanjem na liniji međunarodnog prava i principa dobila punu afirmaciju svoje političko-diplomatske strategije u odbrani državnog i nacionalnog interesa.
U ovom kontekstu nije slučajno što iz američke administracije u poslednje vreme kada govore o podršci „Kosovu” ističu u prvi plan „kosovske regionalne, evropske i evroatlantske integracije” u smislu strateškog cilja i interesa administracije. U situaciji kada potvrda kosovske državnosti ne daje rezultat na globalnom planu i kada je odlučnost Srbije da brani nacionalni interes postojana, ovo može biti signal i nove strategije Vašingtona i zapada za potvrdu interesa i ciljeva sa „Kosovom” i regionom uz dodatno pojačano angažovanje na posredničkom planu („evropski model/plan”, specijalni izaslanici, itd).
Na ovako nešto upućuje nov pristup i opredeljenje da se državnost „Kosova” osnaži preko međunarodnih organizacija (MO) u prostoru gde transatlantska alijansa ima punu kontrolu dakle u Evropi bez Rusije i kroz NATO. Otuda su i aplikacije „Kosova” za Savet Evrope (SE), EU i najava potom za Partnerstvo za mir. U SE zapadne članice koje su priznale „Kosovo” imaju potrebnu većinu u odsustvu Rusije i izričitog državnopravnog kriterijuma za punopravno članstvo. Tako je i ulazak „Kosova” u Savet Evrope najizvesniji proboj ka nekoj potvrdi državnosti makar i u međunarodne organizacije gde ona većinski nije ni sada sporna. Međutim moguće je pomeranje u okviru transatlantske alijanse gde pet članica EU (Kipar, Španija, Rumunija, Slovačka, Grčka) i četiri NATO-a (Španija, Rumunija, Slovačka, Grčka) ne priznaju „Kosovo” sa strateškom opcijom da one promene stav, što bi otvorilo prostor „Kosovu” prema članstvu u EU i NATO. Zbog ocene pravog značaja ove operacije treba imati u vidu da je SE isključivo evropska MO, bez globalnog dometa i efekta i sa znatno smanjenim političkim značajem posle proširenja EU i NATO na istok Evrope. Do tog proširenja je SE vršio važnu funkciju „čistilišta” za pun pristup evroatlantskim integracijama, što mu je i danas uloga za preostale kandidate. Međutim, ulazak „Kosova” u SE ne bi ništa promenio u statusnom smislu i rasporedu snaga na globalnom planu i u pravcu punog međunarodnopravnog subjektiviteta koji garantuju samo i isključivo UN.
Novi pristup zapadne alijanse diktira i nova konstelacija njenih globalnih interesa povodom upada Rusije u Ukrajinu i rata koji ima globalnu dimenziju u čemu NATO kontekst i obuhvat i našeg regiona imaju poseban geostrateški značaj. Zato i napred citirani gospodin Šole posebno naglašava „evroatlantske aspiracije” u čemu nije jedini. Uostalom ubrzavanje rešavanja kosovskog pitanja od strane zapadne alijanse sa novom frekvencijom specijalnih izaslanika u region, a koje američki ambasador gospodin Hil kvalifikuje kao iskorišćavanje „zamaha” posle prevazilaženja tenzija krajem prošle godine, ilustracija je novog pristupa i u konkretnom operativnom smislu.
Autor dr Zoran Milivojević
Izvor Politika, 15. januar 2023.
Naslovna fotografija: John Angelillo/Pool via Reuters
BONUS VIDEO:
