Cijelog života poznajem Džordža Galoveja, iako smo u velikoj mjeri izgubili dodir u periodu dok sam bio zauzet diplomatijom. Poznajem Džordža predobro da bih mislio da je on Isus Hrist, ali je uvijek bio na pravoj strani protiv užasnih ratova koje je cijela politička klasa podržavala. Njegovi prirodni darovi melodičnosti i elokventnosti su nenadmašni, sa dodatnim talentom za pravljenje upečatljivih fraza.
Zna biti žestoko borben u debatama i uvijek odbija da mediji diktiraju okvir rasprave, što zahtijeva volju za sukobom koja je jača nego što bi mogli pomisliti. To nije vještina koju dijelim. Ali dalje od očiju javnosti Džordž je humorističan, dobronamjeran i svjestan sebe. Cijeli svoj život je duboko uključen u politiku i čovjek duboke vjere u demokratski proces kao konačni način kojim će radnička klasa konačno preuzeti kontrolu nad sredstvima proizvodnje. On je veoma staromodan i ljubazan socijalista.
„Napad na demokratiju”
Moram priznati da nikada nisam dijelio romantični pogled na radničku klasu i uvijek sam nalazio vjerovatnijim da će pratiti doktrine Najdžela Faraža nego Džona MakLina. Ali Džordž Galovej je prožet domaćom demokratsko-socijalističkom tradicijom. On je potomak Čartista. Ne možete biti više britanski ni veći demokrata nego što je Džordž Galovej.
Zbog toga smatram da je panika zbog njegovog izbora u Ročdejlu i tvrdnja – koja je došla ni manje ni više nego od premijera – da je to napad na „britanske vrednosti” pa čak i na samu demokratiju, potpuno nestvarna.
Ideja da je demokratija, tj. glasanje za nekoga, „napad na demokratiju” bila je toliko suluda da bi, kada bi postojao bilo kakav vid nezavisnih medija, bila ismijana do smrti. To se, naravno, nije dogodilo. Svečano nam je rečeno da smo nacija u krizi. Obični oblici demokratske aktivnosti – slobodno okupljanje, sloboda govora i slobodno glasanje – svi ugrožavaju naše društvo.
Uzrok ove političke panike je, naravno, genocid u Gazi. Ovdje je bitno povezati stvari. Živimo u društvenoj situaciji u kojoj se razlika u bogatstvu između bogatih i siromašnih povećava brže nego ikada. U vremenu u kojem generacija koja stasava po prvi put, nakon vjekova progresa, može očekivati da će imati niža životna očekivanja u pogledu zaposlenja, obrazovanja, zdravstva i stanovanja od svojih roditelja. U vremenu u kojem je kontrola ultra-bogatih nad i političkom/medijskom klasom čvršća nego ikada. U kojem se prozor Overtona sveo na pukotinu.
Narativ o antisemitizmu
Ukratko, šansa za vrstu demokratske pobjede radnog naroda o kojoj Džordž Galovej sanja, postala je izjednačena sa mogućnošću narodnog ustanka koji bi do toga doveo da je Džeremi Korbin postavljen za lidera Laburista. Korbinove šanse su uništene potpuno lažnom narativom o antisemitizmu.
Od Holokausta, antisemitizam je razumljivo najmoćnija optužba koja se može iznijeti protiv bilo koga u politici. Namjerna i izračunata kampanja da se termin primjeni na bilo koju kritiku Izraela konačno je uspješno uništila Korbina i njegove pristalice kao kratkoročnu prijetnju.
Demonizacija kritike Izraela nije bila slučajna igra vladajuće klase. To je bio najvažniji alat, kojim su uspjeli ubiti najmoćniju prijetnju njihovoj političkoj hegemoniji koja se pojavila u velikoj zapadnoj zemlji decenijama.
Uspjeli su jer je, budimo potpuno otvoreni, većina ljudi nije obraćala pažnju. Mnogi obični ljudi su Izrael doživljavali onako kako su naučeni – kao naciju žrtvu, čije kritikovanje zaslužuje prezir i vjerovatno je antisemitsko. Povrh svega, odbrana ideje o Izraelu se spajala sa islamofobijom koja je tjesno povezana sa rasizmom i antiimigrantskim osjećajem koji ostaje vrlo snažan podtekst u zapadnoj politici, a posebno u Engleskoj.
Izraelski genocid u Gazi je srušio ovaj narativ. Previše ljudi je vidjelo istinu na društvenim mrežama. Uprkos svakom pokušaju dominantnih medija da sakriju, zamagle ili izokrenu – istina je sada među ljudima. Refleksno razbacivanje establišmenta optužbama za „antisemitizam” protiv svakoga ko se protivi genocidu – od Ujedinjenih nacija, Međunarodnog suda pravde i pape naniže – konačno je ubilo moć te optužbe. Kritična masa običnih ljudi je čak naučila činjenice o istoriji sporog genocida Palestinaca u poslednjih 75 godina.
Politički establišment – koji je uspostavio podršku Izraelu kao fundamentalnu mjeru političkog respekta koja se mogla tako lijepo koristiti da se radikali isključe iz političkog diskursa – nije mogao promijeniti stav i odustati od toga. Oni se drže Izraela, ne zato što iskreno vjeruju da je Izrael „sila dobra”, ne zato što vjeruju u religiozni cionizam, čak ni zato što vjeruju da je to neophodan kolonijalni projekat na Bliskom istoku – već zato što je to decenijama bio njihov totem – sama značka političke poštovanosti, članska karta za politički kantri klub.
Protivljenje genocidu – ekstremizam?
Izrael je sada toksičan za javnost i cijela istorija etničkog čišćenja, masakra i dugog genocida – na kojem se zasniva samo postojanje Izraela – sada je otkrivena. Politička klasa je u panici i svuda se obračunava. Policijska ovlaštenja za ograničavanje slobodnog okupljanja su već prošle godine značajno povećana Zakonom o javnom redu 2023, prema kojem se svaki protest koji je bučan ili izaziva neprijatnosti može zabraniti. Sada imamo zahtjeve odgovornih ministara za zabranu propalestinskih demonstracija jer vrijeđaju njihovu osjetljivost na način koji im je teško definisati.
Razmatra se model diktiranog organizovanja da bi se ograničila sloboda govora i okupljanja. Razmatra se zabrana Muslimanskog savjeta Britanije i akcije Palestine. Ali ne možete zabraniti ideju, a definisanje svakoga ko se ne slaže s vama kao „ekstremiste” ima malu šansu da prođe na sudu. Zaista, svako ko trenutno nije označen kao ekstremista trebalo bi da bude duboko posramljen.
Koliko ja mogu vidjeti, samo aktivni podržavaoci genocida nisu u službenom pogledu „ekstremisti”. Pošto sve glavne političke stranke u Velikoj Britaniji podržavaju genocid – to, naravno, ima smisla. Vrijedi napomenuti da svi veliki napadi na slobodu u posljednjih par godina – uključujući Zakon o javnom redu, Zakon o nacionalnoj bezbjednosti i (u procesu) Zakon o bezbjednosti Ruande – imaju podršku Kira Starmera (šef glavne opozicione stranke u Velikoj Britaniji; prim. NS).
Bez ikakve sumnje očekujem da će, bez obzira na vrstu vladinih poteza da protivljenje genocidu učini nezakonitim, Kir Starmer to takođe odobriti. Sjetite se, Starmer je tvrdio da je za Izrael zakonito da izgladnjuje Gazu. Naša srca i umovi ostaju sa narodom Gaze. Njihova patnja i njihov heroizam ne samo da sami po sebi sijaju, već su bacili prijeko potrebno svjetlo na potpuni neuspjeh modela zapadne demokratije.
Kreg Marej je britanski pisac, novinar i aktivista za ljudska prava. Bio je ambasador Velike Britanije u Uzbekistanu od avgusta 2002. do oktobra 2004. i rektor Univerziteta Dandi u periodu 2007-2010.
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: craigmurray.org.uk/Žurnal CG
Naslovna fotografija: Oli Scarff/AFP via Getty Images
BONUS VIDEO:
