Vladika Nikolaj po treći put među Srbima

Stavljanjem moštiju Svetog Nikolaja Srpskog na čelo Spasovdanske litije stavljena je tačka na slučaj „nepoželjnog sveca“ i njegovom kultu je dat karakter kakav zaslužuje

Dva prethodna boravka Svetog Nikolaja Srpskog među Srbima dogodila su se pod različitim okolnostima od trećeg, opisanog u prethodnom broju „Pečata”, a koji ovde nastavljam tamo gde sam stao, bez ikakvih satiričnih primesa koje sadrži deo pozajmljenog Domanovićevog naslova.

Zašto treći put? Prvi povratak našeg Svetog vladike dogodio se u maju 1919. kada je po trijumfu svoje misije u anglosferi bio hirotonisan za episkopa žičkog u Sabornoj crkvi u Beogradu. Uzlet pun slave za pobedničku Srbiju, čiju je herojsku epopeju Velimirović tako uspešno promovisao u anglosaksonskom svetu da ga je načelnik generalštaba britanske armije nazvao „trećom srpskom armijom” (prema svedočenju generala Milana Milovanovića, apud Dimitrijević, 2022, 41).

Sledile su decenije duhovnog uzdizanja do jednog od najuglednijih srpskih arhipastira, autora brojnih dela koja stoje u samom vrhu srpske bogoslovske misli, sve do fatalne 1941. i nove tragedije srpskog naroda, kojom je počela spirala stradanja vladike Nikolaja, prvo od nacista, zatim od komunista, na kraju i od srpske nesloge i končine ovog velikog božjeg ugodnika u manastiru bratske ruske crkve u Americi. U međuvremenu Titov režim oglasio ga je narodnim neprijateljem i izdajnikom, a svaki spomen na njega je zabranjen, jer je mučenik bio dosledni antikomunist; ovaj damnatio memoriae traje i danas među decom i unucima komunizma.

Drugi povratak vladike među Srbe bio je, sasvim u duhu takvog vremena, gotovo ilegalan i mnogi za njega uopšte nisu znali. Dugo posle Brozove smrti, tek 1991, vladičine mošti morale su biti tajno prenesene iz Amerike na zahtev jednog hrabrog rođaka; kada je avion sleteo na Surčin, nastala je velika pometnja, ali bilo je kasno: Crkva je preuzela mošti, izložila ih u Svetosavskom hramu, zatim u Žiči i napokon sahranila u rodnom Leliću, u vladičinoj zadužbini. Nije prošlo mnogo i SPC je 2003. kanonizovala Nikolaja, uprkos protivljenju ostataka Titove duboke države u tadašnjoj okupacionoj vlasti i žestokoj kampanji agresivnog ateizma, koju je ta ista vlast favorizovala.

Konačno, današnji patrijarh Porfirije odlučuje da mošti Svetog Nikolaja Srpskog stavi na čelo Spasovdanske svenarodne litije od više desetina hiljada pravoslavnih Srba, 25. maja 2023, ne bi li sa autoritetom verskog poglavara 85 odsto građana Srbije stavio tačku na slučaj „nepoželjnog sveca“ i njegovom kultu dao karakter koji zaslužuje. I prilikom trećeg „obretenija“ svečevih moštiju čuli su se opet isti srbofobni, antipravoslavni i demonični glasovi, zajedno sa sramnim direktnim prenosom molitvenog hoda na Javnom servisu Srbije, gde je brisanje sećanja, uprkos prisustvu živog sveca i desetine hiljada vernika, nekoliko ministara, gradonačelnika Beograda i Vojske Srbije, izvedeno u – punom obimu. Kao da se nebo ponovo ljuti, zagrmelo je nad Beogradom i sručio se odozgo potok novih suza. Svako ima pravo na kulturu sećanja osim pravoslavnih Srba čak i usred njihove prestonice; čak i na svojoj televiziji, koju plaćaju ogromnim novcem.

Prvi antifašist

Kako sam i obećao, okrenućemo se sada lažima i petljanjima koje već decenijama nevešto, ama uporno, ispredaju srpski neprijatelji. Dve fame su osnovne: Nikolaj je bio izdajnik („saradnik okupatora, ljotićevac, pobegao iz zemlje”, na osnovu čega mu je Broz oduzeo državljanstvo FNRJ – koje Nikolaj nikad nije ni imao) i antisemit.

Njegova ideologija sadrži se u „svetosavskom nacionalizmu” koji je „srpski fašizam”, što je sinonim za Velimirovićev svetosavski nacionalizam i suverenizam: stožer „srpskog stanovišta” danas, kao i pre osamsto godina. Ovo potonje blisko je glavnim Nikolajevim idejama, ali sa fašizmom (tačnije nacizmom) nema nikakve veze.

Naprotiv. Velimirović je bio prvi srpski antifašist. Još dva dana pre vojnog prevrata, 25. marta 1941, stao je vladika žički na čelo antifašističkog i slobodarskog naroda koji je protestovao protiv izdajničke vlade Cvetković-Maček i pakta s Hitlerom. „Kraljevom su išle protestne povorke koje su stigle do Konaka tražeći da on (Nikolaj – B. Z.) ode u Beograd i prenese narodno raspoloženje… Zvonila su, uporno i crkvena zvona, a onda se narod okupio ispred gospodar Vasinog konaka, u kome je bio vladika. On im se obratio kraćim govorom u kome je istakao slobodarstvo Srba i upitao da li ima njihovo ovlašćenje da prenese antipaktovsko raspoloženje naroda, što mu je burno odobreno. Patrijarh Gavrilo i vladika Nikolaj bili su izrazito antinacistički nastrojeni, što će ih, u Drugom svetskom ratu, skupo koštati”, piše Dimitrijević (2022,118).

Koliko skupo? Toliko da su i jedan i drugi bili nemački sužnji sve četiri godine rata. Prvo internirani u manastire (Nikolaj u Ljubostinju, a zatim zajedno sa patrijarhom Gavrilom Dožićem u Vojlovicu, gde su uslovi bili pre zatvorski nego manastirski) a zatim u koncentracioni logor Dahau, gde su srpski patrijarh i naslednik Svetog Save morali nositi kible po dvorištu! U tom logoru smrti kod Minhena ubijeno je 42.000 ljudi, od čega preko 20.100 Jevreja. Sve vreme su obojica iskazivali otvoren i konzistentan antinacistički stav, čak i po cenu fizičke likvidacije.

Gardisti Vojske Srbije iznose mošti Svetog vladike Nikolaja iz Vaznesenjske crkve, 25. maj 2023. (foto: mod.gov.rs)

Profesor Džon Bajford već godinama se upinje da vladici Nikolaju pronađe ma i najsitniju krivicu (autor je knjige o vladici Nikolaju Velimiroviću u savremenoj srpskoj pravoslavnoj kulturi koja je postala omiljeni drugosrbijanski priručnik) ipak priznaje kardinalnu činjenicu: „Velimiroviću se svašta može zameriti, ali nije bio voljan da na bilo koji način kolaborira sa Nemcima” („Slobodna Evropa”, 24. maj 2023). Pa šta ćemo sad? U čemu je njegova izdaja? Bio je antikomunist? Da i to žestoki, u otvorenom suprotstavljanju titoizmu i zatiranju svega srpskog, u čemu je bila suština Brozove strahovlade.

Ljotićevac? Ma nemojte. Nijednog dokaza. Doduše, isti Bajford sad izlazi sa čudovišnom tezom da je krivica Nikolajeva u tome što je 1920. „došao na čelo Bogomoljačkog pokreta, reakcionarnog udruženja vernika SPC iz kojeg je potom (kurziv B. Z.) regrutovan deo članstva u fašistički pokret ZBOR sa kvislingom Dimitrijem Ljotićem na čelu” (isto). Kriv je vladika što je neko drugi „regrutovao deo članstva u svoj pokret”! Ko zna koliko se evropskih filosofa, pre svih Niče, moglo tako naći u Nirnbergu 1945! Istina nije toliko glupa, profesore! Nikolaj Velimirović nikada nije bio „ljotićevac” ni pre ni za vreme rata, koji je proveo kao nacistički sužanj u koncentracionom logoru.

„Naravno, vladika Nikolaj nikad nije bio pripadnik ‘Zbora’, a kako je 1949. pisao, on je Ljotića cenio zbog njegove velike pobožnosti. ‘U njegove političke ideje nisam nikada ulazio, niti mi je poznat rad njegovih službenika za vreme rata, pošto nisam bio u slobodi’, pisao je vladika. Zna se da je za vreme rata Nikolaj bio u vezi sa đeneralom Mihailovićem kao ministrom vojske Kraljevine Jugoslavije, a da je veze sa Ljotićem prekinuo”, piše Dimitrijević.

„Zna se da je govorio na sahrani Dimitrija Ljotića 1945. u Gorici u Sloveniji, obradovan navodnom Ljotićevom spremnošću da se stavi pod Dražinu komandu u borbi za povratak kralja Petra na presto i spasavanje srpskog naroda od komunizma” (2022,150). „Mihailo Olćan, pripadnik ‘Zbora’ i ministar u Nedićevoj vladi pokušao je da od vladike Nikolaja izdejstvuje podršku Vladi Narodnog Spasa. Vladikin stav bio je: ‘Nemci imaju sve, ali nemaju dušu. Ja hoću da spasavam sve što se može spasti i da propovedam protiv komunista, ali ne i da pomažem vladu Nedića’.” (isto, 140).

I konačno, jednom zasvagda: „Nikolaj je bio, pre svega, čovek hrišćanin, širokih vidika i ne može se svesti na jednu političku ličnost, pa ni na Ljotića. Njemu je, kao narodni čovek i borac za slobodu, za vreme Drugog svetskog rata najbliži bio đeneral Draža. Takođe, Nikolaj je bio potpuni legitimista: za njega je odanost kralju Petru i Vladi Kraljevine Jugoslavije u Londonu bila neupitna.” (isto, 150)

Opšte mesto

Preostaje još „antisemitizam” kao opšte mesto svih napada na vladiku Nikolaja. Hajde da i to raspravimo. Sva njegova „krivica” odnosi se na jedan pasaž u dnevničkoj prozi, koji sam vladika nije ni objavio za života, a koji se pojavio u izdanju njegovih sabranih dela iz 1985, u spisu „Kroz tamnički prozor”, nastalom u logoru Dahau, u baraci pored koje je vodila staza za krematorijum i gasnu komoru. Ovaj izvadak neću ni citirati, jer su ga svi do sada naučili napamet, niti mogu da pravdam niti objasnim, jer u celom Velimirovićevom delu ne postoji ništa slično. Bilo je pokušaja da se uzroci nastanka ove glose pronađu u sumračnim stanjima logora smrti, ali i dubljim antinomijama jevanđeljskih i svetootačkih sporova. Jedno je, međutim, sigurno: osim ovog, nema tragova ikakvog antisemitizma u Velimirovićevom životu i delu.

Naprotiv, vladičin odnos prema Jevrejima u doba mira i holokausta vidi se iz pisma Ele Najhaus Trifunović od 17. oktobra 2001. koje je u pronađeno u arhivi Sinoda SPC: „Meni je 73 godine i jedini sam preživeli član porodice Najhaus. Moj otac Aleksandar, po zanimanju doktor stomatologije, živeo je pre rata u Trsteniku. On je bio veliki prijatelj i pobratim sa Vladikom. Kad je izbio rat, Vladika je ocu naredio da beži i spasava život a moju majku i mene zbrinuo je tako što je reskirao i sopstveni život. Spasao nas je tako što je majku obukao u monašku odoru, a mene strpao u džak. Majka i on su seli u fijaker, a mene je stavio ispod nogu, i namirnice preko džaka, odnosno mene, da bi bilo što manje sumnjivo. Prošli smo kroz nemački obruč okupiranog grada i tom prilikom preživeli veliki strah dok nismo stigli u manastir Ljubostinju. Tu smo ostali 18 meseci, dok nam Vladika nije nabavio falsifikovane lične dokumente za moju majku pod imenom Mara Jovanović, a za mene pod imenom Jelena Jovanović.“

Patrijarh Porfirije pored kivota sa moštima Svetog vladike Nikolaja u Vaznesenjskoj crkvi (foto: mod.gov.rs)

Važno je, na kraju, navesti i deo iz nadahnutog govora koji je na simpozijumu o vladici Nikolaju Velimiroviću 3. januara 2001. u Žiči održao Šmuel Avijatar, izraelski istoričar i diplomat, savetnik gradonačelnika Jerusalima za hrišćanska pitanja:

„Tema je stradanje. Zajedničko stradanje sinova srpskog naroda i sinova Izrailjevih koji su hodili pod srpskom krunom kroz mnoga pokolenja. I stravična bura potresla je sinove Srbije, one koji su po pravdi trebali da budu vladari ove blagoslovene zemlje. I one koji su u njoj videli svoj dom i čija sudbina je bila svezana sa njenom sudbinom… Srbija se u ovome svemu obrela okupirana i zgažena. Njena čast je bila oduzeta, njena mogućnost da odlučuje je isparila i nije više bilo pitanje naroda koji okupira ili naroda koji je okupiran: Srbija je postala žrtva. Njen prirodni otpor, otpor žrtve ubici, stvorio je gnezda nade za budućnost. On će postati deo vekovnog herojskog tkanja srpskog bića… Srbija se pridružila sinovima Izrailjevim i bila kažnjena jer je prepoznala Boga. To znači da veza između ubijanja Srba i njihove likvidacije u Jasenovcu i Dahauu jeste ubijanje sinova Izrailjevih (iako nisu bili Jevreji). Narod Izrailja vidi to zajedništvo i razumevanje, i najbolji dokaz za to je način na koji su nacisti i ustaše videli Srbe: ovo je rat demonskih sila protiv Boga. Evo kazne koju je Satana namenio Izrailju. Na takav način, ne samo da je Bog stavio Srbe među one koji znaju Boga nego je to i antihrist učinio. I Bog i antihrist su stavili Srbe u istu kategoriju – kategoriju Izrailja. Iz ovoga je razumljivo zašto su Srbi nebeski narod, Božji narod. Naglašavam da to nije samo po ocima Crkve da su Srbi Novi Izrailj. Ovo je shvatljivo iz svakog mogućeg ugla. Čoveku se jednom daje mogućnost da bira. Srbi su izabrali kao što su izabrali, i ovo je cena. Cena je Dahau, cena je Jasenovac… Nekolike reči o Vladici Nikolaju Velimiroviću. Nacistički Satana znao je jako dobro zašto ga je utamničio. Utamničio ga je jer je čovek Božji. Jer je odbio da se odrekne Boga. On sobom simbolizuje Srbiju, jer je došao iz prestone kraljevske Žiče, Žiče Svetoga Save koji je podigao srpski šator u taboru Izrailja” (Šmuel Avijatar: Sinovi Srbije i sinovi Izrailja, Projekat Rastko/Bogoslovlje, Beograd, 2001).

Time je rečeno ne samo sve o tobožnjim krivicama vladike Nikolaja nego je projavljena sama suština njegove svetosti. Jedan jevrejski istoričar rekao je drugim rečima isto ono što je svojom rukom napisao naš patrijarh Pavle 2003. u odluci Svetog Sinoda SPC o proglašenju Nikolaja Velimirovića za sveca:

„Izvoli se Svetome Duhu i nama… da pribrojimo Saboru Svetih blaženopočivšeg Episkopa Ohridskog i Žičkog Nikolaja koji je Boga proslavio svojim životom i delima i koga je Gospod već proslavio divnim znamenjima i svenarodnim poštovanjem. Proglašavajući ga svetiteljem Crkve pravoslavne, molimo se Gospodu da njegovo svedočenje jedinog čovekoljupca i živi primer vere i svečovečanske ljubavi posluži svima nama da hodimo za njim i proslavljamo ga u Crkvi Hristovoj božanstvenim službama i pohvalnim pesmama. Ovo proslavljanje daruje našoj hristonosnoj Crkvi i svemu Pravoslavlju veliku duhovnu radost i blagodarnost živome Gospodu. Molitvama Svetog oca našeg Nikolaja Ohridskog i Žičkog Presveta Trojice, Bože naš, pomiluj i spasi nas. Jedinome premudrome Bogu, Ocu, kroz Isusa Hrista, Gospoda našega, u Duhu Svetome, slava i veličanstvo, moć i vlast, sada i uvek i u vekove vekova. Amin.”

 

Izvor Pečat

 

Naslovna fotografija: mod.gov.rs

 

BONUS VIDEO:

Kultura
Pratite nas na YouTube-u