Pitanje je samo vremena kada će na apelaciju Bakira Izetbegovića međunarodna zajednica u BiH zabraniti srpskog nobelovca Iva Andrića. Do sada mu možda to nije bilo ni potrebno jer u bošnjačkim kantonima ionako Andrićevih dijela više nema u školskoj lektiri, nema ih u bibliotekama, nema novih izdanja… Zašto?
Sve je počelo kada je 1967. odnedavno rahmetli Muhamed Tunjo Filipović „otkrio“ da je „Andrićevo djelo nanijelo više zla Bosni nego svi okupatori zajedno“. Na ovu skandaloznu ocjenu objavljenu u sarajevskom književnom časopisu Život, nakon opšte ćutnje kulturne javnosti, reagovao je mladi kritičar i teoretičar književnosti Novica Petković, a onda su zbog muslimanskog nacionalizma morali da se uključe i politički forumi. No, Tunjo je ubrzo vraćen u partiju i javno rehabilitovan, sa oreolom žrtve za nacionalnu stvar. Novica Petković je zbog „srpskog nacionalizma“ morao da pređe u Beograd. A Muhsin Rizvić, Rusmir Mahmutćehajić i mlađi bošnjački „andrićolozi“ utvrdili su da su „svi likovi muslimana u Andrićevom opusu prikazani negativno i karikaturalno“.
Andrićevi „gresi“
Kao „neprijatelja i Bosne i Bošnjaka“, koji je, pride, u svojoj tada još neobjavljenoj bečkoj disertaciji napisao nešto ružno o osmanskoj okupaciji, Andrića je u bivšem republičkom režimu štitio Nobel i činjenica da je znatan dio nagrade poklonio i za razvoj bibliotekarstva u BiH. Ali kada je došla sloboda, kako svjedoči Kusturica, prvi predsjednik Predsjedništva demokratske BiH Andrića je nazvao „fratarskim kopiletom“. Kada je A. Izetbegović taj svoj umjetnički sud izrekao pred piščevim fanom, šta li je tek govorio pred svojim sljedbenicima?
Nije čudo što su se Andrićeve biste i poprsja našle na udaru branitelja Bosne prije nego što je građanski rat i počeo. Bošnjački junak bez mane i straha Murat Šabanović u Višegradu je macolom razlupao bronzanu glavu uz odobravanje mahalske alaše. A pošto mu je poslije rata izmakla obećana nagrada, sam je u mikrofon rekao da ga je Omer Behmen prevario da će za rečeno junaštvo dobiti dućan na Baščaršiji. U prijestonom Sarajevu je malo kasnije sve obavljeno diskretnije i pod okriljem noći, a egzekucija je bila grupna. U parku na Trgu oslobođenja Zelene beretke su simbolično obezglavile i ostale srpske umjetnike.
Tako je Ivo Andrić imao veliku ulogu i u dalekom predskazanju građanskog rata u BiH, i u razumijevanju toga rata, kao i u sagledavanju njegovih posljedica. Srbi su počeli da ga čitaju ne samo kao veliku literaturu nego i kao političku pouku. Muslimani/Bošnjaci su, pak, htjeli da ubiju pticu rugalicu koja je prepoznala njihove opake fantazije o nemogućoj državi. Mudri Andrić je i to predvidio: „Bosanci mrze sve, ali najviše mrze one koji im na tu mržnju ukažu“.
Čudo je da u bošnjačkim kantonima nije već i zvanično zabranjeno da se Andrić čita, citira, afirmiše i o njemu uopšte piše, sem u interpretacijama Muhameda, Muhsina, Rusmira i sl.
Ali neće biti nimalo čudno kada Bakir Izetbegović u Ustavnom sudu BiH pokrene apelaciju da se zakonom zabrani i spominjanje imena srpskog nobelovca iz Bosne na cijeloj teritoriji kakve-takve države, kao dokaz da ona, ipak, nije tek „kakva-takva“, nego potpuno normalna, jedinstvena, građanska itd. Naposlijetku, biće upućen zahtjev Nobelovom komitetu da se Andriću posthumno oduzme nagrada. Čak i za neuporedivo manje grijehe takav zahtjev je već bio upućen za Petera Handkea netom nakon što je dobio Nobela. Doduše, nisu uspjeli, ali Austrijanac je, ipak, samo naklonjen Srbima, a Andrić je jedan od reprezentativnih pripadnika „lošeg naroda“ i pride rodom sa teritorije današnje Srpske. Štaviše, najduže je živio i umro u agresorskom Beogradu.
Tipičan „genocidaš“
Muslimani/Bošnjaci svaku svoju veću pogibiju, makar je i sami izazvali, ili kao kolaboranti višestruko više pobili komšija, smataraju genocidom nad svojim narodom. Toliki broj pretrpljenih genocida u kratkoj nacionalnoj istoriji Bošnjaka, koja počinje tek od 1966. godine, djeluje nevjerovatno. Ali, ako se definicija pojma „genocid“ toliko proširi, kao u slučaju Srebrenice, onda je realno da ih bude i mnogo više od 12. No, onda se postavlja pitanje koliko genocida su tek oni počinili nad pravoslavnim komšijama, Srbima. Vjerovatno postoje savremene statističke metode uz pomoć kojih bi stručnjaci mogli da dođu do aproksimativne brojke srpskih žrtava „poturica“ tokom 500 godina pod Turcima. Zasjenila bi sve kasnije.
A o kulturocidu Andrić piše u već pomenutom doktoratu. „Osvajanjem Carigrada evropskom čovječanstvu nanesena je rana. Nigdje ta rana nije bila dublja i bolnija nego u Bosni“. Tokom K und K aneksije, kojoj su služili prilikom etničkog čišćenja Srba u Podrinju, uoči napada na Srbiju. NDH i 13. SS divizija bila je kulminacija, ali se nastavilo i tokom građanskog rata. Istina, Tunjino šokantno poređenje Andrića i svih okupacija relativizuje se činjenicom da su bosanski muslimani dobrovoljno participirali i u osmanskoj i u austrougarskoj i u nacističkoj okupaciji. To, zapravo, za njih i nisu bile okupacije, nego „uprava“, „kratka epizoda“, „političko nesnalaženje“, dok je Andrićevo djelo ni sa čim uporedivo zlo. Ergo, Andrićevo zlodjelo prevazilazi 12 genocida zajedno. Gore je od Srebrenice!
Da je doživio kraj rata ’92-’95. Ivo Andrić bi sigurno završio u Hagu zbog teze da je „Bosna zemlja mržnje“. U skladu sa bošnjačkim mnjenjem, tamošnje sudije u Andrićevom dijelu ne bi prepoznale genijano literarno i esejističko poniranje u dubinu nacionalnih odnosa u Bosni, koje je i njima moglo pomoći da u nju proniknu, nego kao ratno huškanje. Tipičan genocidaš. Ne bi prošao bez doživotne.
Umjesto brojnih uništenih spomenika po Bosni, Andrić je u Srpskoj za uspomenu dobio čitav grad napravljen od kamena da bi bio neuništiv. Alija i Omer (Behmen) prevrću se u grobu. No, pitanje je samo dana kada će njihovi nasljednici potegnuti da Andrićgrad „vrijeđa njihova nacionalna osjećanja“, „ugrožava njihov vitalni interes“ i „opstruiše bosansku državnost“. Da li će tražiti da ga v.d. visokog predstavnika sruši? Ili će se zadovoljiti da promijeni ime u Mehmed-pašin grad? Ili će, uz pomoć međunarodne zajednice, biti postignut „kompromis“: bezimeni Kamengrad.
Budućnost Srba u BiH simbolički je vezna je za posthumnu sudbinu Iva Andrića u Srpskoj. Ne bude li vratila svoje ustavne nadležnosti, i Andrićgrad, kao i Srbi, potpašće pod nadležnost organa „jedinstvene BiH“.
Naslovna fotografija: Wikimedia/UkiUros, CC BY-SA 3.0
Tekst je prvobitno objavljen u dnevnom listu Politika
BONUS VIDEO:
