Mogli bismo već da prestanemo sa djetinjarijama da je „Srbija glavni faktor“ u bilo čemu i bilo gdje, jer naprosto nije
Imam nekako utisak da se američki ambasador Kajl Skot sa nama sprda. Mislim sa suverenitetom Srbije i njenom politikom, sa srpskim kolektivnim iskustvom i pamćenjem, sa našim osjećajem za političku realnost, sa našim znanjem i zdravim razumom. Barem mi se tako čini na osnovu intervjua koji je prije dvije nedjelje dao „Politici“ (22. juli) i tako dopunio inače oskudne informacije o Vučićevoj posjeti SAD.
Prije svega, i po Skotu, ali i prema ostalim izvorima, tokom susreta potpredsjednik Pens – predsjednik Vučić, „koji je unaprijedio odnose dvije zemlje“, sva priča bila je isključivo o Srbiji, a ni riječi o SAD. Ispada da je samo Srbija jednosmjerno unapređivala međusobne odnose, a SAD ništa. Biće da je u obratnom smjeru sve, uključiv i sankcije i bombardovanje, ionako bilo toliko van spora da se nije imalo šta unaprijediti. Mogao je Vučić ipak, bar reda radi, da upita Pensa za zdravlje njegovog šefa Trampa i kako podnosi neviđenu opstrukciju Kongresa, medija i duboke države, te šta to znači za mir i stabilnost u SAD i u svijetu. Srbija možda i jeste neki od faktora u regionu, ali situacija u Americi prelama se preko leđa čitave planete, pa i naših. Ovako je maltene ispalo da je samo Srbija važna, i bilateralno, i globalno, a Amerika tek neko lijevo smetalo. Da, naravno, nije tako, Skot je stavio do znanja sažetom platformom politike SAD na Balkanu.
„Amerika je posvećena tome da igra važnu ulogu na Balkanu jer mir i stabilnost u ovom regionu vidimo kao veoma važan i za naš mir i stabilnost. Prilično često tokom istorije Amerika je bila uvučena u konflikte u ovom regionu i ne želimo da se to više ikada ponovi.“
Prvo, zašto uopšte Amerika u „važnoj ulozi“ u regionu? Nikada nijedan forum suverenih balkanskih zemalja nije pozvao SAD da se „posvete Balkanu“. Sve one su se pojedinačno opredijelile da se učlane u pograničnu EU, a ne u čitav okean udaljene SAD. Iz Vašingtona je već bezbroj puta saopšteno da evropski poslovi pripadaju Briselu i Tramp najavio da SAD više neće rušiti režime po svijetu. A evo ih opet ureduju u Skoplju, Podgorici, Prištini …
Drugo, regionalna situacija na Balkanu „važna je za mir i stabilnost SAD“ taman koliko i vodostaj na Južnoj Moravi, izuzev ako se osloni na „bezbjednosnu dilemu“ imperije da joj se paranoično priviđa opasnost na svakoj tački planete.
Treće, Amerika, bar od strane Srbije, nije uvučena u ratne sukobe u regionu, nego se samoinicijativno, i mimo UN, oružano umiješala. Neće biti da ih je Milošević molio da nas bombarduju. Ova Skotova teza može se jedino objasniti opasnom idejom o „američkoj izuzetnosti“, o „mesijanskoj ulozi SAD“, o „istorijskoj obavezi da usrećuje svijet“.
I, četvrto, odluka SAD da – „kako im se više nikada ne bi dešavalo da budu uvučeni u balkanske konflikte“ – Srbiji otkinu južnu pokrajinu, sagrade „Bondstil“ i tu stacioniraju trupe da ne bi morali opet da se vraćaju, a pogotovo Skotov skandalozan pokušaj da je i opravda, ne zaslužuju komentar.
Bio je to predtekst za Skotove odgovore na konkretnija pitanja, poput besprimjernih američkih pritisaka na Beograd da ne da diplomatski status već famoznom ruskom Centru za vanredne situacije u Nišu, koji je 2014. presudno pomogao tokom poplava u Srbiji i Srpskoj.
„Nismo videli ništa što bi nas uverilo da postoji potreba za davanjem diplomatskog statusa takvom objektu … Takav zahtjev za nas jednostavno nema smisla, pa se pitam šta su ciljevi na duže staze …“
Tako nam i treba kada na njihov bezobrazluk odgovaramo glupošću. Pošto je Hojt Brajan Ji najprije rekao da Centar za vanredne situacije „možda nije sada, ali bi mogao da postane ruski špijunski centar“, trebalo mu je odgovoriti takođe hipotetički. Recimo: „Naravno da bi mogao, jednako kao što bi i vi g. Ji mogli da se kao kamikaza avionom zabijete u ambasadu Rusije. Umjesto toga, naši su njegove niže potčinjene iz amabasade SAD u Beogradu poveli u Centar u Nišu da im pokažu da tamo nema ništa „maligno“, a ovi poslije ponovili -bezobrazluk svoga šefa iz Stejt departmenta. Skot je ostao u rezidenciji na Dedinju i sačekao ovaj intervju da nadogradi: „Ako već nisu špijuni i neće ni postati, šta će im onda diplomatski status!?“
A onda je valjda najzad osjetio da je ipak pretjerao u bezobrazluku i da je Srbija još uvijek koliko toliko suverena država, pa dodao:
„Nije važno šta mi mislimo, nego šta Srbija misli i šta smatra da je u njenom najboljem interesu.“
Lijepo od njega što nas je podsjetio da nismo niko i ništa, mada bi se njegova rečenica mogla shvatiti i ovako: vi uradite šta god hoćete, a ja sam ponovio ono što je Vučiću jasno rekao potpredsjednik SAD, pa nemojte da se poslije žalite ako vas ponovo bombardujemo.
Nabrajajući teme razgovora Vučić – Pens, Skot se ponovo vratio na Rusiju, koja je izgleda bila na vrhu dnevnog reda.
„Takođe je bilo govora o ulozi Rusije u regionu, okupaciji Krima i drugim trendovima kojima smo svedoci kada je reč o Moskvi.“
Kako li bi Kajl Skot nazvao tromjesečnu agresiju SAD na Srbiju i otimanje Kosova sa instaliranjem inostrane vojne baze „Bondstil“ na teritoriji suverene države. Da li je to bila pomoć albanskoj secesiji, pomoć Srbiji da ostane bez dijela teritorije, obezbjeđenje parcele za izgradnju američke vojne baze ili dr.? Čak i mnogi proamerički političari u Evropi su se poslije reintegracije Krima u istorijske granice Rusije glasno prisjetili da su secesijom KiM SAD dale Putinu međunarodni legitimitet na Krimu daleko iznad potrebnog minimuma.
I pored toga što ne zna šta Rusi traže u Nišu, Kajl hvali vojnu saradnju Srbije i SAD, koja je veća nego sa bilo kojom drugom zemljom na svijetu, i tako se sprda sa našom neutralnošću.
„Kada je reč o vojnoj saradnji naše dve zemlje, saradnja Srbije s Amerikom, daleko prevazilazi saradnju Srbije sa bilo kom zemljom u svetu.“
Istina, Srbija neće u NATO, ali to ne znači da neće direktno sa SAD, sa civilnom gardom Ohaja i u Partnerstvo za mir, i to sa ruskim MIG-ovima kao mirazom. Ruski prijatelji će nas razumjeti, a američke partnere („za mir“) ne smijemo da vrijeđamo ni kad Skot to čini nama.
„Važna je bila i spremnost potpredsjednika Majka Pensa da razgovara sa predsjednikom Vučićem …“
Tako veli Skot, iako se valjda podrazumijeva da si, kada nekoga pozoveš u posjetu, spreman i na razgovor. Prema diplomatskom protokolu, sa predsjednikom jedne države razgovara predsjednik druge, bez obzira na veličinu i moć zemalja koje predstavljaju. U slučaju Srbije, međutim, važno je što je i Pens bio spreman ili, drugačije rečeno, što je pristao, umilostio se, ponizio se da sjedne sa Vučićem. Da je Skot ipak u pravu, govori Vučićevo oduševljenje što ga je potpredsjednik SAD ispratio na odlasku. Nije Vučić izuzetak, tako se, i još gore, ponašaju i ostali Balkanci. Premijer Crne Gore se pred Pensom toliko zbunio da je hotel „Hilton“ prekrstio u hotel „Klinton“. Onda se i oni u skladu s tim ponašaju prema nama. Ima i danas „stručnjaka“ koji smatraju da je Miloševićeva glavna greška što je Zimermana dugo ostavio u predsoblju i zgražavaju se što Dodik nije pozdravio Kormakovu.
SAD, po svemu, mogu da budu zadovoljne ponašanjem Srbije. Istina, Srbi, van kruga aktuelne vlasti, većinom nisu zbog toga srećni ali, bože moj, najvažnije je da smo izgleda izbjegli da budemo na „liniji vatre“ (Bajden) i da nas ponovo bombarduju. Jer, u Vašingtonu su naprosto pomahnitali: proglasili su trgovinski rat Rusiji, prijete Kini, zavrću ruku Angeli Merkel, mobilisali su vojnu industriju, militarizuju istočne provincije EU, spremaju državni udar u Venecueli i, što je za nas najgore, ponovo su „posvećeni Balkanu“. Ili će i 21. vijek biti američki, ili će SAD započeti treći svjetski rat. Nije, međutim, ni srpska vlast baš sto posto „hepi“ jer Amerikanci više hvale BJRM i Crnu Goru, koja je, prema Pensovoj izjavi onomad u Podgorici, preuzela od Srbije „žutu majicu“ u trci za faktor br.1 mira i stabilnosti na Balkanu.
Uzgred, mogli bismo već da prestanemo sa djetinjarijama da je „Srbija glavni faktor“ u bilo čemu i bilo gdje, jer naprosto nije. Zatim, da su nam „SAD prijateljske“, jer one su to u regionu Hrvatima, pa i Bošnjacima, ponajviše Albancima, a ne Srbima. I, najzad, da smo stavili nogu u vrata EU, jer pouzdano upućeni Junker baš juče veli: „Ništa od toga!“ Malo što nam se oni izruguju, mi još tu priču, kao da ništa ne shvatamo, još i glupo ponavljamo.
